Čovjek je nagonsko biće. Čovjek koji u sebi kao dio svog postojanja nosi agresivne nagone, sklon je da sebi ili drugima nanese štetu, posredno ili neposredno. Umjesto da pokušavamo potpuno ukloniti nasilje, važno je kako agresivne nagone koje usmjeravamo ka drugima i sebi kanališemo, kako se s njima nosimo i kako ih možemo bezopasno ukrotiti.
Naša želja da nasilje u potpunosti uklonimo je utopijski napor; ono što je zaista važno jeste kako i na koji način ga možemo onesposobiti i ukrotiti te, naposljetku, kako ga možemo bezopasno usmjeriti. Društveni poredak, nivoi svijesti i stavovi onih koji u tom društvu žive, obrazovanje, kulturni faktori, način na koji se nasilje definiše, da li se nasilje u društvu legalizuje ili ne, pravne mjere, aktivnosti organizacija civilnog društva—mjere prevencije nasilja zahtijevaju multidisciplinaran pristup; izostanak makar jedne od ovih disciplina odlaže rješenje ili nas sprječava da dođemo do trajnog rješenja.
Ono što mi, u psihoterapijskom radu sa našim klijentima, znamo i vidimo jeste da samo informisanje nije dovoljno za rješavanje agresivnosti, bijesa i njihovih unutrašnjih konflikata. Znanje ne vodi dalje od samog znanja; ali uočavanje porijekla pojedinih ponašanja uz pomoć znanja uklanja simptome, osoba postaje svjesna sebe i odustaje od nanošenja štete.
Nivo, intenzitet i predmet svačijeg bijesa i agresivnosti—iako dijele neke zajedničke osobine—različiti su.
Zato je u nasilju nad ženama i u porodičnom nasilju važno da i onaj koji vrši nasilje i onaj koji trpi nasilje dobiju individualnu psihološku podršku.
Jer je agresivnost nagonska i često su to stanja koja ljudi ne mogu spriječiti, ne žele ih, ali ih ne mogu kontrolisati.
Prvo je potrebno suziti prostor nasilju efikasnim zakonima i staviti pojedinca pod kontrolu. Pri tom, zakoni moraju biti primjenjivi, a u njihovoj primjeni treba biti dosljedan, stabilan i odlučan.
Zakoni bez odvraćajućeg efekta i bez sankcija samo se formalno primjenjuju, ali ostaju neefikasni i ostavljaju i pravo i društvo nemoćnim. Neophodno je i da oni koji sprovode zakone postanu svjesni zašto ih treba sprovoditi, zašto su te mjere potrebne i kakvu će štetu—prije svega po pojedince, a zatim i po društvo u cjelini—ostaviti ako se ne budu zaista sprovodile. Dakle, biti u “empatiji” sa onima koji trpe nasilje olakšava rješenje.
Kakvi su stavovi o nasilju onih koji donose, sprovode i nameću zakon?
Da li je sprečavanje nasilja njima zaista potrebno? Da li za njih postoji postojanje, svetost i važnost žene?
Da li je za njih zaista povređivanje nekoga i nanošenje štete nešto što treba spriječiti? Ili je nasilje i za njih pojava “sišla s neba”?
Nasilje nad ženama i porodično nasilje mogu se promijeniti bio-psiho-socijalno-kulturnom revolucijom i evolucijom.
Isključiti nasilnika, a da mu se ne pomogne da razumije zašto to radi, i samo mu reći da treba da se “drži podalje”, uz mjere koje nijesu dovoljno duboke, ne donosi ništa osim povećanja njegovog bijesa i dodatnog podsticanja agresije. To je, dakle, privremeno i provokativno rješenje. Posebno u istočnim regijama naše zemlje svi znamo kakav je kvalitet vrijednosti koja se pridaje ženi. Žene tamo žive sa osjećajem da država ne postoji i da nema institucije koja bi štitila njihova prava. I kao posljedica, ne ostaje im ništa osim da se povinuju.
Mi smo dio kulture koja kaže: “nećeš izostaviti ni ždrijebe iz ženskog stomaka, ni batinu s njenih leđa”. A u isto vrijeme smo i narod koji živi sa izrekom: “raj je pod majčinim nogama”. Dakle, društvo smo koje je zbunjeno, stegnuto između savjesti i kulture, između impulzivnosti i savjesti—i koje iz tog stiska pokušava da se oslobodi pretvarajući ga u djelovanje. Društvo smo koje teško sazrijeva u individualnom, psihičkom i društvenom razvoju i koje, umjesto da se izrazi, pribjegava lakoći nasilja. Opet ponavljam: proglasiti nasilnika “isključivo lošim” jeste nešto što blokira rješenje. Naravno da svi osjećaju negativne emocije prema nasilniku. Ali mi se ne bavimo (ili ne želimo da se bavimo) time da je svaki nasilnik nekada u prošlosti možda bio i “žrtva”. I mi djelujemo iz sopstvene impulzivnosti. U ovim slučajevima koji zahtijevaju individualno liječenje, oni koji primjenjuju zakon moraju, umjesto samo kažnjavanja, psihološku podršku i psihijatrijsko liječenje vidjeti kao neizostavne. Početi rješenje od pojedinaca i širiti ga na cijelo društvo od vitalnog je značaja. Kako pojedinci razrješavaju svoje konflikte, odustaju od nasilja i postaju svjesni njegove destruktivnosti. U Evropi i Americi individualne psihoterapije, programi kontrole bijesa, grupne terapije i druge psihološke tehnike koriste se već veoma dugo.
- Proglašavati nasilnika “lošim” i ostaviti ove osobe bez psihološke podrške i psihijatrijske intervencije.
- Prihvatiti da je riječ o multidisciplinarnom pitanju.
- Ponovo definisati nasilje u društvu i početi mjere prevencije nasilja direktno od onih koji nasilje vrše.
- Površna rješenja ne koštaju samo vrijeme, već i ljudske živote. Vjerovati da je samo organizovanje seminara trajno rješenje.
- Razumjeti stavove onih koji sprovode i nameću zakon o nasilju i razvijati njihove sposobnosti “empatije” kako bi razumjeli žrtve.
- Zakoni moraju biti primjenjivi, sa sankcijama, dosljedni i odlučni.
Specijalista klinički psiholog
Fatih SÖNMEZ
