Da li u ljubavi postoji borba za moć? Kada se ljubav završava? Da li je mjesto na kojem počinje borba za moć ujedno i mjesto na kojem se ljubav završava? Da li je uzrok borbe za moć potisnuta ljutnja koja stoji pod pritiskom i čeka? Ne znam možemo li pronaći potpuno tačan odgovor na ova pitanja, ali je očigledno da se u braku i vezama borba za moć javlja nakon romantičnog perioda. Takođe je jasno i da tokom romantičnog perioda s borbom za moć uglavnom ne srećemo.
Znali smo i znamo da u ovom romantičnom periodu zaljubljeni pokušavaju da pokažu koliko su vezani jedno za drugo, da ne mogu da žive bez zajedništva, da drugu osobu uzdižu i poistovjećuju je s osnovnim i životno važnim potrebama poput daha, vazduha i vode, te da pokušavaju da iskažu stepen svoje “potrebitosti” za njom... Međutim, nakon određene tačke vidi se da se ti izrazi počinju mijenjati, da proces veze ulazi u još jednu krivinu, a potom se—zajedno s tim promjenama—pretvara u prav, ravan i prilično dosadan put.
U trenutku kada kažemo: „Da se vjerimo, da se vjenčamo, da stavimo tačku na ovo, da počnemo ozbiljno da razmišljamo“, proces se, nakon izvjesnog vremena, ponovo na kratko odvija pod dominacijom misli „ne mogu bez tebe“. Poslije te formalnosti—garancije, kako god to nazvali—kada veza dobije „ime“, početni zamah počinje da opada; veoma sporo, ali ipak primjetno. Pojedinci, parovi, polako izlaze iz zanosa i magične atmosfere ljubavi i počinju da ulaze u (navodno!) životna očekivanja. Kažem „navodno“ zato što čak i ono što tada nazivamo „životnim“ očekivanjima zapravo, pod uticajem prošlosti—rana iz djetinjstva, nedostataka i potreba—biva utkano u svakodnevne događaje i svakodnevicu, i tu počinje da traži svoje zadovoljenje. Fizički izgled partnera, njegova/njena pamet—osobine koje su u početku bile vrlo privlačne—više ne djeluju tako privlačno, čak mogu krenuti da nerviraju. Umjesto njih, počinju da „bockaju“ razna očekivanja i želje: dio svjesnih, a dio nesvjesnih, potisnutih—tražeći da budu zadovoljena. Pošto je intenzitet i snaga tih nesvjesnih „tražilaca zadovoljenja“ veoma velika, početne privlačne osobine polako izblijede i nestanu.
Takođe, na samom početku veze, ne iznose neke aktuelne želje jer vjeruju—ili žele da vjeruju—da će se druga strana ionako prilagoditi. Očekivanja poput: „ionako će mi posvetiti vrijeme“, „koliko god može ispuniće ono što želim“, „biće stub kuće“, „majka moje djece“ i „žena doma“—pomalo tradicionalna i u velikoj mjeri svjesna očekivanja—stoje negdje u uglu uma i čekaju svoj red. S obje strane, dugačke liste očekivanja koje nijesu izgovorene u zanosu ljubavi, stoje sa strane i čekaju da budu ispunjene.
Ali, iako se ona vremenom izgovore više puta i čak budu ispunjena do maksimuma, poslije nekog vremena bivaju stavljena na čekanje uz misao: „više neću da čekam“. Sve dok veza ne dođe u ćorsokak i dok se ne prikupi dovoljno „dokaza“/uporišta da bi se moglo razdvojiti (zapravo, razvod—rastanak se često izjednačava s razvodom, što je velika greška; rastati se je psihički teško i upravo je to najteži dio)...
Ipak, za razliku od tih lista potreba, ono što se stvarno mora zadovoljiti, nahraniti, ispuniti—i čega se čovjek nikada neće odreći—jesu nesvjesne želje i potrebe. One će, u svojoj impulsivnosti, nastaviti da „bockaju“ osobu sve dok ne budu zadovoljene. I upravo su te nesvjesne očekivane „dobiti“ ono što ljude vodi u brak. Da je stvar samo u izgledu i površnijim očekivanjima, ljudi se ne bi vjenčavali, nego bi nastavili da jure za izgledom—ili bi za tu „listu potreba“ unajmili nekoga ko će je ispunjavati. Ono što ljude motiviše na brak je mnogo nesvjesnije: stvari koje čovjek, jer su van njegove svijesti, ne može ni da promisli niti da uoči; samo kao osjećaj zna da postoje—da „nešto nije u redu“, „nešto se nije završilo“, „nešto nedostaje“. Na prvom mjestu tu su—bilo kroz dječju percepciju, bilo sasvim konkretno i realno—potrebe poput pažnje, brige, ljubavi, vrijednovanja, tolerancije i sigurnosti za koje osoba misli da ih od svojih roditelja nije dobila ili da ih nije dobila dovoljno. Ono što govorim i što ću nastaviti da govorim nije isto što i isprazna, površna rečenica: „svako u osobi za koju se udaje/ženi traži svoju majku ili oca“.
Pojedinci od partnera očekuju da im u potpunosti ispuni ta očekivanja, da im nadoknadi nezadovoljene potrebe iz djetinjstva, da popuni „nedostajuće djelove“, da ih učini „cjelovitima“; očekuju nekoga ko će im se posvećivati na topao, dosljedan i stabilan način, ko će zauvijek ostati uz njih i ko će ih zauvijek štititi. A zanos ljubavi je, zapravo, kao „kapara“—kao „predujam“ za ono što kasnije očekuju da dobiju. Uostalom, na početku veze, veličanstven seks, veličanstveno razumijevanje, dobra volja, vjernost, pažnja i briga—kao da su unaprijed plaćeni dio onoga što se želi i čemu se čovjek nada. Što je ljubav strastvenija i burnija, to je jača rana iz djetinjstva—i postoji direktna srazmjera između jačine tih rana i nesvjesnih, nezadovoljenih potreba i očekivanja.
Ne smije se zaboraviti: čovjek se nikada ne vjenčava zbog „drugog“, nego zapravo da bi dovršio sopstveni emotivni i psihički razvoj, da bi otišao dalje i da bi se „upotpunio“. Dokazna rečenica koja to otkriva u prelomnim trenucima je: „uzeo/uzela si mi vrijeme, s tobom sam mnogo vremena izgubio/izgubila“. Kada u vezi, umjesto ljubavi i nabujalih emocija, počne prizemniji proces, vrata nesvjesnog se polako otvaraju i potrebe počinju da „cure“—tražeći da budu zadovoljene i ispunjene.
Povrijeđeno, manjkavo, slabo i „gladno“ dijete u nama—kako god ga nazvali—počinje da preuzima upravljanje vezom i ljudima u njoj, i preuzima kontrolu. Zato parovi najčešće kažu, osjećajući se bespomoćno: „svađamo se oko stvari koje ne vrijede ni trunke“. „Tema djeluje banalno—zašto ne možemo da preuzmemo kontrolu?“ Da bi do tog „curenja“ došlo, najprije prošlost i ono povrijeđeno dijete u nama kojem nikada nijesmo dali glas, prvo čeka postojanje nekoga za koga vjeruje da je trajan—nekoga „usidrenog“, nekoga ko je tu i ko neće otići. Kad se u to uvjeri, pozornica postaje njegova. A supružnici, ne shvatajući, postaju samo glasnogovornici tog povrijeđenog djeteta—i stvar izlazi iz kontrole čak i „odraslih“ ljudi koji djeluju dovršeno. Topla atmosfera se polako mijenja—od mlake ka ledeno hladnoj. Riječi ljubavi se više ne izgovaraju, ljubaznost se smanjuje, strastven i ispunjavajući seks ustupa mjesto „redovnom“ odnosu (kao vježba). Umjesto prilika i izgovora koji su se na početku stvarali da bi se bilo zajedno, pojavljuju se televizija, druženja s prijateljima—odnosno sve više udaljavanje od partnera i same veze.
Upravo tada bračni parovi ne mogu da podnesu dosadu i rutinu zajedničkog života—ali ne mogu ni da se razdvoje. Ne mogu, jer još uvijek, makar kao mogućnost, postoji nada da će se nesvjesna očekivanja i želje možda ipak ispuniti; zato se postojeća pozicija ne napušta i veza se ne prekida u potpunosti. Kako se zadovoljenje ne događa, rastu ljutnja i razočaranje; to ustupa mjesto teškom osjećanju poput mržnje; misli da bi razdvajanje bilo ispravnije postaju sve jače—i tačno tu nastupa „araf“, stanje čekanja u limbu. To je sama sredina konflikta—tačka „paralize psihičkog funkcionisanja“. Ni s tobom, ni bez tebe.
