A.Braux, u ovom teškom procesu koji ima porodične i društvene aspekte, razmatra poremećaje koji proističu iz odnosa između adolescenta i njegovog tijela kroz nekoliko kliničkih problematskih oblasti:
Isušivanje tijela, njegovo činjenje beskorisnim(anoreksia nervoza i psihoza), Napad na tijelo(rizična ponašanja i pokušaji samoubistva), Sputavanje tijela(asketizam i spiritualizacija), Idolizacija tijela(fobije i narcistički poremećaji), Povređivanje tijela(fizički invaliditet i tegobe).
Gore je, makar površno, pomenuto sputavanje tijela(asketizam i spiritualizacija). Ovdje ću se, u skladu sa prirodom svog rada, više zadržati na napadu na tijelo(rizična ponašanja, pokušaji samoubistva).
Afekt(affect),je emocionalno stanje, radosno ili tužno, koje se javlja kao intenzivno pražnjenje.
Adolescencija je period u kojem je upravljanje afektima veoma teško. Ja(ego) se udaljava od roditeljskih slika i narcističke podrške koju one pružaju i ostavlja ga samog pred novim odnosom uzročnosti. Sva zadovoljstva iz djetinjstva, sva sputavanja, bila su uređena prema pogledu roditelja. Ponovna izgradnja ega zavisi od toga da afekti budu definisani kao sopstveni afekti i da se njima direktno upravlja. U ovom teškom naporu, naravno, koristi se niz odbrambenih mehanizama.
Na taj način Ego održava unutrašnju napetost na prihvatljivom nivou. Od ovih odbrambenih mehanizama, na onom na kome ćemo se zadržati – poricanju – posebno se pojavljuje poricanje tjelesnih promjena i kao poricanje stvarnosti dijeli subjekt na dvoje.
Poricanje konkretne i materijalne stvarnosti i potiskivanje nagona i reprezentacije, istovremeno prisustvo ova dva odbrambena mehanizma, vodi ka cijepanju (splitting). Dakle, dok potiskivanje funkcioniše horizontalno na relaciji svjesno–nesvjesno, cijepanje subjekt vertikalno dijeli na dvoje. Odnosno, adolescent se s jedne strane brani od incestuoznih želja, dok s druge strane pokušava da poriče pubertetske promjene. Ova situacija je izvor anksioznosti u dva pravca. Prvo, ne postoji odgovarajuća reprezentacija koja bi se mogla povezati s nagonskim pritiskom, dakle nema tome datog imena. Drugo, psihički aparat je oslabljen jer sam doživljava promjenu. S druge strane, ideal ega još nije formiran. U međuvremenu je i pritisak ida (alt benlik) veoma snažan.
U formiranju tjelesnih patologija, posebno u zapisima projektivnih testova primijenjenih na adolescente koji pokazuju auto-mutilativna ponašanja, vidimo da istovremeno koriste poricanje i potiskivanje(obje odbrane su intenzivne), dakle da u velikoj mjeri pribjegavaju cijepanju (splitting). Kakve veze ova dva odbrambena mehanizma mogu imati sa ponašanjima samopovređivanja? Zašto uopšte govorimo o nečemu takvom? Prije nego što pređemo na odgovore na ova pitanja, pomenuću neke psihoanalitičare koji su radili na temi samopovređivanja tijela adolescenata i bavili se ovim pitanjem. Vjerujem da će nam to pomoći da brže shvatimo smisao ovog malog rada.
Anna Freud ohrabruje jednog od svojih najboljih učenika, Mosesa Laufera, da osnuje jedinicu za liječenje adolescenata pri centru za dječiju psihoanalizu, Hampstead klinici, kojom je sama rukovodila. Tako je početkom 1960-ih osnovan Young People Consultation Center, koji će kasnije prerasti u današnji Center for Research into Adolescent Breakdown. Kasnije dolazi u London da postane psihoanalitičar. Dok pohađa Londonski psihoanalitički institut, istovremeno radi i u centru koji se bavi obrazovanjem problematične omladine.
M.Laufer polazeći od analiza svojih odraslih pacijenata, najprije dolazi do sljedeće tvrdnje: sva psihopatologija odraslog doba zasniva se na jednom lomu koji nastaje u periodu adolescencije. Ono što Laufer definiše kao lom jeste odbijanje adolescenta da prihvati svoje novo, seksualizovano tijelo i nove mogućnosti koje donosi razvoj tijela. Lom se javlja u adolescenciji kao odbrambeni mehanizam protiv stvarnosti koju je teško prihvatiti, a njegovo internalizovanje dovodi do teških patologija koje se viđaju u odraslom dobu. Laufer adolescenciju vidi kao razvojni proces i zaustavljanje tog procesa naziva lomom. Upravo to dovodi do pojave patologije. Cilj razvojnog procesa u adolescenciji jeste da se na kraju tog procesa seksualni identitet formira na nepromjenljiv i nepovratan način.
Još jedna važna tačka u Lauferovom pristupu jeste značaj koji pridaje tijelu. Patologija koja se javlja u adolescenciji ispoljava se posebno kao destruktivna ponašanja usmjerena na tijelo. On proučava mržnju prema tijelu koja leži u pozadini ovih ponašanja.
Laufer(1991) prihvata Freudov koncept ‘Edipovog kompleksa’. Dakle, smatra da djevojčica treba da shvati edipovski konflikt tako što će prihvatiti da nema penis. U tom je pravcu i radio; samopovređivanje, anoreksiju, bulimiju i samoubilačko ponašanje posmatrao je kao snažnu reakciju na sliku stroge, kažnjavajuće majke; ta slika se javlja kada djevojka u adolescenciji i nakon adolescencije počne da masturbira, dakle u periodu kada se tijelo seksualizuje.
Ovdje, u skladu sa ciljem ove knjige, neću opširno govoriti o definicijama adolescencije i opštim karakteristikama adolescentskog perioda. Međutim, pošto se ova ponašanja samopovređivanja (self mutilativna), koja obično počinju u adolescenciji i, ukoliko se na njih u ovom periodu ne obrati pažnja, mogu nastaviti i u kasnijim godinama, moraju spriječiti da se ponovo jave, ili se, čim se pojave u ovom periodu, moraju odmah uzeti u obzir, obraditi i smisleno razumjeti, mislim da je potrebno da govorimo o tome šta se dešava u adolescenciji, kakav je to proces, zašto se baš u tom procesu javljaju ovakva ponašanja samopovređivanja i zašto se ona rasplamsavaju u vezi sa osobinama ovog perioda, koji je sam po sebi krizni period.
U adolescenciji se doživljava narcistička regresija. Jer ovo je period napuštanja objekata oslonca koji su postojali u djetinjstvu. U djetinjstvu su roditelji i drugi staratelji ozbiljan oslonac za dijete. Odricanje od tih oslonaca stvara veliku osjetljivost. U adolescenciji je u neku ruku riječ o ‘simboličnoj smrti’ roditelja. Ovaj period je ionako dovoljno težak. Riječ je o radikalnoj promjeni. To je smrt djeteta unutar adolescenta i, ako obratimo pažnju, stalno govorimo o odvajanju, razdvajanju. Kod adolescenata koji se samopovređuju, u pozadini ovih ponašanja samopovređivanja uvijek nalazimo psihički slom(depresiju). Uobičajeno je da se u toku adolescentskog procesa doživi psihički slom (depresija) i to nije ništa neobično, čak je i očekivano. Najčešće se u tom periodu kod adolescenata sreću self mutilativna ponašanja praćena dijagnozom maskirane depresije, koja se u Evropi vrlo često koristi. Stoga se depresija ovih self mutilativnih adolescenata razlikuje od uobičajene tuge i depresije normalne adolescencije.
I klinička zapažanja i literatura pokazuju da adolescenti koji se samopovređuju imaju značajne nedostatke u pogledu sposobnosti reprezentacije. Uobičajeno, njihovo izražavanje depresije moguće je riječju ‘dosadno mi je’. Adolescent koji i inače ima poteškoće u definisanju afekata, kada se na to nadoveže i problem da ne može da poveže nasilje i akciju s nekom reprezentacijom, pojavljuje se pred nama kao self injurik adolescent. Self mutilativni adolescenti doživljavaju afekte kao ‘poplavu osjećanja’. Ta poplava osjećanja jeste intenzitet nagonskog života koji se doživljava tokom adolescentskog procesa. Pod normalnim okolnostima, adolescent se ne boji samog nagona, već njegovog intenziteta. Kao što sam maločas rekao, ova poplava nagona odnosi se na nekontrolisanost nagonskog života. Ukoliko se ne zna kako da se kontroliše ovo intenzivno nagonsko pokretanje, koje je karakteristično za adolescentski proces, i ukoliko se nema dovoljno metoda suočavanja, ova situacija stvara paniku. Adolescencija je vremenski blisko ponavljanje libidinalnog, nagonskog perioda iz djetinjstva. I u djetinjstvu i u adolescenciji relativno slabom egu suprotstavlja se jači ‘id’. Dakle, to su periodi slabog ega i snažnog ida. Sa intenziviranjem nagonskih zahtjeva u adolescenciji, posredno se pojačavaju i napori pojedinca da ovlada nagonom. Tendencije ega ne dolaze do izražaja u periodima kada nagonski život teče mirno, ali u ovakvim situacijama ponovo postaju upadljive. Prisutan je intenzivan afekt, intenzivno emocionalno stanje, ali mu se ne zna uzrok niti se može opisati. Kao što ćemo kasnije opširnije raspravljati, u opisima koje gotovo jednoglasno čujemo od svih self mutilativnih osoba, nailazimo na rečenice poput ‘kad režem, kad nanosim sebi štetu, osjećam olakšanje, kontrolišem svoju napetost’. Ovo je način umirivanja unutrašnjeg bola. Jer je teško nositi se s bolom ili napetošću za koje se zna da potiču isključivo iznutra, ali im se ne zna razlog ni smisao. Ove self mutilativne osobe, kao rezultat nedostatka unutrašnjih resursa, otkrile su ove primitivne metode suočavanja kao način da zaštite ego. Afekti, uzbuđenje i druge preverbalne slike koje se ne mogu predstaviti riječima, pokušavaju se izraziti djelovanjem na tijelo. Naravno, ovo je privremen, primitivan metod smirivanja, ublažavanja bola i opuštanja. Kao što vidimo kod adolescenata, njihov način doživljavanja teškoće razlikuje se od onog kod odraslih. Jer adolescenti imaju prilično nizak motiv za traženje pomoći, za razliku od odraslih. Oni mnogo više koriste negiranje. Na kraju, ekvivalent ove teškoće u ovom periodu jeste oslobađanje. To je vrijeme napuštanja oslonaca i podrške. Dakle, riječ je o periodu ponovne izgradnje adolescenta. Ipak, adolescenti koji, osim teškoća koje donosi sam adolescentski period, nemaju neka druga abnormalna ponašanja, nemaju velikih poteškoća u simbolizaciji i na neki način nalaze razlog za ono što osjećaju, povezujući to s afektima. Kao što sam ranije rekao, postoji ‘simbolična smrt’ idealizovanog roditelja iz djetinjstva i, u neku ruku, gubitak sigurnosti. Povećanje intenziteta nagona u ovom periodu opasno napreduje u smislu nesigurnosti koju će kasnije doživljavati pred intenzitetom nagona. Osjećanja i iskustva iz djetinjstva poput ‘mogu se osloniti na njih i osjećati se sigurno’, ustupaju mjesto nužnosti udaljavanja od oslonaca i njihovog gubitka. To je samo po sebi razlog za veliku nelagodu. Naravno, kao cijena slobode. Anna Freud poredi adolescenta sa odraslom osobom koja tuguje: stoga se, kao rezultat ove tuge i nelagode, već doživljava depresivno stanje i gubitak mora biti obrađen. U kasnijim godinama, ovo depresivno stanje kao produkt žalovanja nastavlja da postoji, iako u smanjenom intenzitetu. Važno je moći povezati bolne afekte s pojmom gubitka. Jedna od najvažnijih razlika između normalnog adolescenta i self injurik adolescenta upravo je to. Da se depresivna pozicija može obraditi i povezati s nekom reprezentacijom. Kod adolescenata se uobičajeno javlja napetost i stanje nelagode na koje smo navikli da čujemo. Međutim, normalni adolescenti to povezuju ili s nekim razlogom, ili za to pronađu neko opravdanje i žive s tim. Najvažnije je da to zaista i prožive; kako se iskustvo proživljava i izražava, ono se i obrađuje. Druga bitna razlika tiče se mogućnosti korišćenja odbrambenih mehanizama. Tokom adolescencije odbrambeni mehanizmi se ponovo strukturiraju. Mogućnost korišćenja odbrambenih mehanizama je važna, jer mogućnost da se njima upravlja znači i mogućnost kontrole. Njihova kontrola obezbjeđuje emocionalnu, afektivnu regulaciju i sprječava afektivne eksplozije. Kao što je poznato, jedna od najvažnijih osobina adolescenata koji se samopovređuju jeste upravo to što ne uspijevaju uspješno da postignu emocionalnu regulaciju(afektivnu regulaciju).
I odrasli i adolescenti u svojim izjavama kažu isto; ne mogu da se nosim sa svojim bolom, unutrašnjom napetošću i tugom, niti sa svojom ljutnjom, pa da bih to uklonio(odložio ili privremeno uklonio), nanosim sebi štetu. Kao rezultat svega izloženog do sada, iako postoji nagonsko prelivanje i intenzitet, uobičajeno bi bilo da se sve to, nakon određenog doba, može regulisati i kontrolisati odbrambenim mehanizmima koji se ponovo razvijaju i prestrukturiraju. Međutim, kod ovih osoba koje se samopovređuju postoji upravo takav nedostatak. Zato ćemo se u ovom poglavlju osvrnuti na neka shvatanja o regulaciji, podešavanju i kontroli emocija i raspravljati o tome zašto se ta sposobnost kod ovih osoba nije razvila i/ili zašto nije djelotvorna.
Model regulacije emocija može se povezati sa psihoanalitičkim teorijama – posebno teorijom objektnih odnosa – koje istražuju zašto je ponašanje samopovređivanja često u adolescentskom periodu. Anna Freud (1958, prema Suyemoto 1998) istakla je da je zadatak adolescencije odvajanje od majke. Anksioznost u adolescenciji i prateće patologije povezala je sa potrebom adolescenta da prekine vezu sa objektima ljubavi iz djetinjstva. Nemogućnost prekidanja tih veza dovodi do toga da se ljubav pretvara u mržnju, a privrženost u pobunu. Pored promjena u emocionalnim stanjima, ova neprijateljska osjećanja prema objektu ljubavi postaju za osobu sve nepodnošljivija. Stoga se to nepodnošljivo stanje okreće ka unutra, dakle ka samom subjektu. U toj situaciji osoba koju se mrzi postaje sam subjekt. Adolescent koji smatra da bi povređivanje drugih bilo još gore, time što nanosi štetu sebi, ujedno sprječava i štetu koju bi mogao nanijeti drugima.
Istovremeno, intenzivna osjećanja koja se doživljavaju mogu dovesti do toga da osoba proživi određene disocijacije (rascjepkanja). Ponašanje samopovređivanja može biti i pokušaj da se okonča to disocijativno stanje.
Laufer(1991), se složio s Freudovom mišlju da djevojka prihvata ženstvenost samo zajedno sa svojom majkom i razumije da ne može zauzeti očevo mjesto, jer nema penis, kroz shvatanje edipovskog konflikta. Laufer je samopovređivanje, anoreksiju, bulimiju i suicidalno ponašanje posmatrao kao snažnu reakciju na sliku stroge, kažnjavajuće majke; ta slika se javlja kada adolescentna djevojka u adolescenciji i nakon nje počne da masturbira. Adolescentna djevojka svoje tijelo vidi kao kažnjavajući objekat koji je napada. Tako za Laufera objektni odnos s majkom određuje tjelesnu sliku djevojke. U tome se Laufer slaže sa Chassequet–Smirgel (1988). Oni su rekli: ‘prva kategorija je majka–otac’. Za Chassequet Smirgel razlika između žene i muškarca ne zavisi od sopstvene anatomije osobe, već od razlike između osnovnih objekata. Parens(1991), nasuprot Lauferu, objašnjava da djevojka počinje u nejasnom obliku i razvija ženski identitet u kasnom preedipalnom periodu.
Prema Fisheru (1989), rani odnosi s roditeljima određuju kasnije seksualno ponašanje. Fisher kaže da osnovni objektni odnosi prethode anatomiji u razvoju tjelesne slike. Nije uzeo u obzir uticaj razvoja kasnijeg seksualnog shvatanja na sjećanje ranih roditeljskih odnosa. Takvo linearno razmišljanje ometa razumijevanje ženskog razvoja. Prema Ritvu(1989), ‘formiranje seksualnog identiteta nije jednostavna dihotomna varijabla niti krajnja tačka u linearnom razvojnom procesu’.
Ja znam da je moj život ostao negdje tamo, kao da se zamrznuo i ostao tu. Kao da sam neke stvari proživio preskačući ih, posebno taj period. Ostao sam u tim godinama, nisam odrastao, nisam napredovao, to je period koji sam preskočio. Ovo nije rečenica iz nekog teksta ili stih pjesnika, već riječi odraslih pacijenata dok radimo na adolescenciji. Oni taj period opisuju kao vrijeme kroz koje su prošli a da adolescenciju uopšte nisu zaista proživjeli. Kao da je to period koji treba što prije preletjeti; da, bavili su se raznim stvarima koje bi im pomogle da taj period prelete, i baš kao u latentnom (latens) periodu, i adolescenciju su, uprkos svim njenim olujama, proveli kao neku vrstu latentnog perioda. Razlog tome je želja da pobjegnu od onoga što im oluja čini i od onoga što ih navodi da osjećaju. I zaista uspijevaju da pobjegnu, ali samo da bi bili zahvaćeni još snažnijom olujom. Nešto je sasvim drugo doživjeti oluju unutar nagonskosti tog perioda, jer je lakše proći kroz te konflikte uz pomoć afekta i emocija, uz posredničku ulogu nagona; ali u odloženom periodu, pred nama se javlja teškoća života pod pritiskom sabijenih nagona zajedno s djelimičnim mirom odraslog doba – kao što kaže izreka ‘željezo se kuje dok je vruće’.
U Engleskoj svake godine 142.000 osoba namjerno nanese sebi štetu, a otprilike 25.000 njih pripada populaciji mlade životne dobi.
