Samoća,
je trenutak kada ti plačeš
dok se svi drugi smiju i zabavljaju.
Svi uživaju u toplim, neproblemičnim okruženjima,
dok se ti suočavaš s opasnošću da ti se krv zaledi.
Dok se svi u ljubavi smiju i igraju,
ti se boriš sa tugom.
Kada se samoća jednom uvvuče u tvoju krv,
osjećaš je sedam dana u sedmici, dvadeset četiri sata dnevno.
Kao da ta bol prolazi kroz tvoju krv!
Udari u tvoje srce, srce zadrhti.
Ne izdržiš, počneš da plačeš, ruke ti se odjednom lede,
život počinje da te guši.
Čak ti je i govor kao neki težak teret.
Jer bol u tebi ti ne ostavlja drugo rješenje
osim da se režeš.
Ostao si sam?
Jesu li ti suze hladne?
Da li ti srce boli?
Guši li te život?
Krv koja ti teče kroz vene,
da li ti tijelo boli?
Ne razumiješ šta ljudi govore?
Jesu li ti oni stranci?
Da li je adolescencija tuga?
Jel’ samoća?
Da li je to bolno proživljavanje tuge?
Da li je to depresivni proces?
Period adolescencije ne možemo posmatrati
samo kao jednu od razvojnih faza čovjeka.
Jer adolescencija, pored već postojećeg nagona,
zbog seksualizacije tijela,
dobija više smisla nego ostali razvojni periodi.
Seksualizovano tijelo pritiska,
donosi određene nužnosti i određene rizike.
Seksualizovano tijelo istovremeno pokreće
i odrastanje i opasnost od incesta.
Jer adolescencija je ponovno oživljavanje
dječije seksualnosti –
i to ovog puta na opasan način.
Adolescencija je oproštaj od djetinjstva.
Ona je nastavak jednog perioda
i vrata ka nekom drugom periodu.
To je prijelaz.
To je oproštaj,
jer više nije dijete,
to je rastanak od do tada postojećih
oslonaca–objekata.
To je promjena investicija u objekte.
Drugim riječima, to je period naglašene
narcističke ranjivosti.
To je period oproštaja od većine glasova,
i pozdrav sa produbljenim glasom,
sa tijelom koje postaje muževnije
ili ženstvenije.
Ali to je tužan pozdrav.
To je samoća, osjećaj usamljenosti
i misao da će od sada ostati sam.
Ostaje sam sa tijelom
koje se brzo razvija
i sa sopstvenim selfom
koji pokušava da stigne to tijelo.
Onaj koji svjedoči toj trci
istovremeno je i posmatrač i onaj koji to živi.
Jer promjene, pokreti, dešavanja
ne zbivaju se po njegovoj volji.
Tijelo je istovremeno i svjedok formiranja, sazrijevanja
i onaj koji zbog toga trpi.
To je bespomoćnost.
To je zaglavljenost između oproštaja i pozdrava.
To je trenutak suočavanja
sa odgovornostima i rečenicama
tipa „već si veliki momak“.
Adolescencija je ponekad njihanje
između „još si mali“
i „već si veliki čovjek“.
dr-fatih-sonmez-kimdir
Adolescencija je „između“, „araf“.
To je tjeskoba,
pucanje od unutrašnjeg pritiska.
Tjeskobi često ide rame uz rame
depresivni afekt.
Adolescent se zamara svojim gubicima,
zamara se osjećajem nedostatka
koji ti gubici stvaraju,
i prazninom koju ne zna kako da popuni.
To je vrijeme ispunjeno trenucima
u kojima adolescent „puca od dosade“
ali ništa ne radi –
ili ne može da uradi –
i nosi se sa bespomoćnošću.
Jer dosada je, u stvari,
curenje iz narcističkih pukotina,
proizašlo iz procesa metamorfoze,
evolutivne promjene i praznina
koje nastaju u tim prijelaznim zonama.
Jer u toj promjeni i metamorfozi
ništa se ne dešava u jednom mahu.
Govori se o periodu, procesu,
jednoj „među–zoni“.
I u toj transformaciji nastaju međuprostori i praznine.
U djetinjstvu te prostore, te male praznine,
ispunjavaju objekti–oslonci.
U adolescenciji nagonski talasi prate te praznine.
Dakle, s jedne strane praznina,
s druge strane ogromna prenadraženost.
Ali ovaj proces nije nezavisan od djetinjstva;
naprotiv, to je nastavak priče iz djetinjstva
i početak avanture odraslog doba
sa tom istom pričom u pozadini.
To je revizija odbrana
i njihovo prilagođavanje svijetu odraslih.
To je napor da se slika o sebi (self–imago)
prilagodi tijelu koje ide ispred.
Adolescencija je vrijeme kada se dječija seksualnost
dovodi do svoje konačne forme.
Adolescencija je način na koji svaki adolescent
definiše vlastitu metamorfozu.
Jer ono što oblikuje adolescenciju,
ono što daje formu toj mutaciji,
jeste priča djetinjstva datog pojedinca.
Adolescencija je revolucija, evolucija, kretanje.
Kretanje je:
nastojanje da se u dinamici nađe ono stabilno.
Doseći stabilno moguće je tako
što se ta dinamika može izgovoriti,
učiniti razumljivom.
Adolescencija nije samo kretanje pojedinca,
već i kretanje porodice.
S tim u vezi, riječi jedne majke su značajne:
„Kao da se i mi s njom ponovo rađamo, mijenjamo.“
Jer zajedno sa self–imagom adolescenta,
koji se fizički i psihički mijenja,
počinje da se mijenja i do tada uobičajena
slika o njemu u porodici.
To je vrijeme kada se mijenja
način na koji porodica gleda na njega,
vrijeme preispitivanja njihovih procjena.
Drugim riječima, promjena subjekta
povlači za sobom promjenu
i u odnosima između subjekata.
I u tom među–subjektivnom prostoru
dešava se kretanje i promjena.
Dakle, obrazac ranijih objekat–odnosa
koji je postojao u komunikaciji sa djetetom,
mora da se transformiše
u neki drugačiji obrazac odnosa.
Prirodna posljedica ovog procesa je to
da se sa adolescentom dešava
relacijska i misaona mutacija i u porodici.
Jer to je tačka na kojoj se „čudno, buntovno,
neposlušno dijete“
i adolescentov refren „niko me ne razumije“
sudaraju i prepliću,
i zahtijevaju reviziju odnosa.
Ako obratimo pažnju, ovdje postoji prisila.
Jer te promjene nastaju uprkos adolescentu,
uprkos njegovoj porodici –
ali su istovremeno proces
u koji oni moraju da se uključe.
I to je ujedno nešto što mora da se desi.
Zato je adolescencija za neke
neophodan razvojni period,
za druge gotovo jednaka bolesti, poremećaju.
Za neke autore adolescencija je „drugo rođenje“,
za neke „početak kraja“,
za neke period u kojem se uočavaju
određena završavanja.
Jer način doživljavanja ovog procesa
zavisi od toga koliko „drugi“
mogu da prihvate i tolerišu
ovu promjenu i razvojni proces,
koliko ga mogu verbalizovati,
i od kvaliteta ranijih razvojnih procesa
i kod adolescenata i kod roditelja.
Naravno, nagrada ovog bolnog procesa
je, prije svega, formiranje trajnog,
nepromjenjivog polnog identiteta
kao rezultata seksualizovanog tijela.
Drugim riječima, ovaj dinamični period
otvara vrata ka onome što je stabilno.
Asimilacijom teškoća, kretanja i promjene
nastaje integrisan, trajan identitet.
Čovjek uz taj identitet ulazi
u fazu pitanja „ko sam? šta sam?“
koja će ga pratiti čitavog života.
A čitav ovaj proces odvija se
uz posredovanje tijela.
Tijelo je svjedok, prevodilac,
ono koje iznosi, posreduje, govori.
Zato je tijelo u ovom periodu,
u kojem ima tako važnu funkciju,
izuzetno važno.
Jer tijelo je ono koje posreduje,
izražava – ali i ono koje je izloženo.
Tijelo je istovremeno ono
koje pokreće igru i na neki način je vodi.
Zbog toga adolescenti
najviše destruktivnih ponašanja
usmjeravaju prema vlastitom tijelu.
Jer brzi razvoj tijela
ostavlja sliku o sebi (self–imago) iza sebe,
povećava distancu između njih.
Do perioda adolescencije
tijelo i self–imago su u skladu.
Self–imago iz djetinjstva počinje da se mijenja.
Jedna od kritičnih tačaka u adolescenciji
jeste da, ukoliko se ne uspostavi
harmonija između tijela i self–imaga,
odnosno ako se razvoj self–imaga zaustavi,
onda nastaju problemi
i mogu biti početak nekih poremećaja
i neprilagođenih ponašanja.
Uprkos svemu, važno je
da se promjena i razvoj
u adolescenciji ne zaustave.
Ova stagnacija u razvoju
dovodi do stagnacije self–imaga
i uzrokuje pojavu tjelesnih i psihičkih problema.
Ti problemi se mogu pojaviti
kao poremećaj tjelesne slike,
poremećaji ishrane,
samopovređujuća ponašanja,
zloupotreba alkohola i supstanci
ili zavisnički problemi
i prateći anksiozni poremećaji, depresija
i drugi.
To što poremećaji ishrane
često počinju baš u adolescenciji
povezano je i sa činjenicom
da self–imago koji se mijenja
ne uspijeva da se uskladi sa tijelom.
Znamo koliko adolescenti
mogu dugo da stoje ispred ogledala.
To višesatno stajanje pred ogledalom
jeste pokušaj da se poklope
mijenjajuća slika o sebi
i tjelesne promjene.
Istovremeno, to je i pokušaj
da se navikne na tjelesnu i slikovnu formu
na koju je bio naviknut godinama,
i da se oprosti od te stare slike.
To liči na dugo gledanje
za nekim ko odlazi,
nespremnost da se odvojiš,
ali ipak, uprkos tome što ne želiš,
moraš da mahneš rukom i oprostiš se.
U vezi s tim, mislim da će san
jedne adolescentkinje
sa poremećajem ishrane,
koju sam ranije pratio u kliničkom radu,
dobro pojasniti stvar.
U snu se A vidi
usred ogromne livade,
kako maše – po njenim riječima –
„staroj sebi“.
Ali odlazak te „stare sebe“
doživljava kao nešto vrlo bolno.
Iako ovdje govorimo i o primjeru
zastoja u razvoju,
vidimo da će u adolescenciji
self–imago, koji će se graditi preko te osnove,
mijenjati formu i postajati
trajni identitet.
Koliko god se govorilo
o razvoju, rastu, sazrijevanju,
toliko je i napor koji ovaj proces nosi
ono što daje smisao ovom periodu.
Sve ove transformativne, dinamične doživljaje
pokazuju da je adolescencija
u suštini period oproštaja
i tugovanja zbog gubitaka
– a to je jezgro problematike adolescencije.
Dakle, u adolescenciji tijelo
koje je dostiglo seksualnu i fizičku zrelost
umjesto dječije seksualnosti
omogućava realizaciju
incestnih i ubilačkih fantazija
prema roditelju suprotnog pola.
Drugim riječima,
sada je moguće prekršiti zabranu.
Fizička snaga dobijena sazrijevanjem tijela
dovodi do pojave megalomanskih fantazija.
Adolescent misli da može sve.
Dakle, megalomanske fantazije iz djetinjstva
sada zahvaljujući fizičkoj snazi
mogu da se ostvare.
Sazrijevanje tijela to omogućava.
Ove megalomanske fantazije
ili narcističke potrebe
se, nakon gubitka dječijih narcističkih oslonaca
i povlačenja roditeljskog narcističkog podržavanja,
pojavljuju kao način regulacije.
Narcističke potrebe kojih ima
u svakoj razvojnoj fazi
u ovom periodu se ispunjavaju kroz tijelo
i snagu koju ono nosi.
U stvari, u ovom prelaznom periodu
u kojem se formira narcistička ravnoteža
postoji latentni depresivni afekt.
Ali zbog megalomanskih fantazija
koje se ostvaruju tijelom
adolescentov depresivni afekt
krije se iza tih fantazija
i povremeno iza destruktivnih ponašanja
koja iz njih izviru.
U kliničkoj praksi,
ispod problematičnih i uznemirujućih ponašanja
najčešće nalazimo depresivni afekt.
Čak se i dijagnoza „maskirane depresije“,
koja se u našoj zemlji rijetko postavlja,
u Evropi veoma često koristi za adolescente.
Depresija je, uopšte uzev,
skrivena ispod megalomanskih fantazija
i destruktivnih ponašanja koje one nose.
Naravno, ovdje ne govorim
o nekom „narcističkom poremećaju adolescencije“.
Ovdje je riječ o narcističkoj potrebi
i naporu psihičkog aparata
da zaštiti ego.
Jer, da nije megalomanskih fantazija
zasnovanih na tijelu,
napuštanje dječijih narcističkih oslonaca
bilo bi izuzetno bolno.
Ovaj novi narcistički sklop
štiti adolescenta
od težih depresivnih i afektivnih stanja.
Čovjek od rođenja pa nadalje
svoje bespomoćnosti prevazilazi
raznim narcističkim osloncima,
ali u ovom periodu
ta potreba se osjeća još intenzivnije.
Pored ove dinamike, prelaza
i svega navedenog,
ne smijemo zaboraviti
da je period adolescencije
proces koji se odvija uprkos pojedincu.
Ovaj proces koji nastaje uprkos subjektu
ima karakter traumatskog doživljaja
i sa sobom donosi bespomoćnost.
Sve ove situacije, osjećaj slabosti,
narcistička ranjivost
i narcističke potrebe koje nastaju
prilikom suočavanja sa tim,
čine da depresivni afekt
postane normalan dio ovog perioda.
Ukoliko u ovoj metamorfozi
izostane depresivni afekt
kao jedna od reakcija psihičkog aparata,
to može ukazivati na zastoj u razvoju
ili na to da se razvoj „zagušio“,
da je negdje došlo do kratkog spoja.
Postavlja se pitanje:
kako ćemo razlikovati
normalni, ovoj fazi svojstveni
depresivni afekt
od depresije koja odstupa od normale?
U teorijskim i kliničkim opažanjima
zapaženo je da adolescenti u depresiji,
posebno kod kuće,
više žele da budu sami,
manje u grupama,
i više vremena provode u svojoj sobi.
Depresivni muški adolescenti
rjeđe se viđaju sa vršnjacima istog pola
i pokazuju socijalnu izolaciju.
Kod djevojaka je situacija drugačija.
Kod adolescentkinja se,
radi suočavanja sa depresijom,
javlja potreba da podijele tajnu
sa jednom prijateljicom (narcističke potrebe)
ili da potraže profesionalnu pomoć.
Muški adolescenti, naprotiv,
pokušavaju da se nose sa depresivnim afektom
oslanjajući se na megalomanske fantazije
koje nudi tijelo,
na osjećaj svemoći, izolaciju,
odbijanje svih narcističkih oslonaca
izvan vlastite tjelesne snage.
Potrebu za objektom zadovoljavaju
više egocentrično.
Ali zbog intenziteta depresivnog afekta
umjesto da traže pomoć,
oni je potiskuju, negiraju
i brane se anti–maničkim i megalomanskim odbranama.
Najefikasniji način negiranja
i unutrašnjeg nagonskog talasa danas
kod muških adolescenata
jesu višesatne kompjuterske igre,
plejstejšn i sl.
Jer ovaj duševni pritisak i talasi
karakteristični za period adolescencije
moraju se na neki način „anestezirati“.
U kliničkoj praksi je primijećeno
da jedan adolescent,
koji je bio u dubokoj depresiji,
nije mogao da se odvoji
od plejstejšna satima,
što roditeljima nije promaklo.
Kada je igra uklonjena,
porodica je gotovo zažalila
što su se žalili na igranje,
jer se tada pojavio
veoma destruktivan, razoran adolescent.
Na jednom od seansi,
na pitanje „šta bi bilo
da ne igraš ovu igru?“
odgovorio je:
„Ako bih ostao sam sa sobom,
srušio bih se, uništio bih se.“
Naravno, ovaj primjer se ne može generalizovati,
ali bar pokazuje da ovaj adolescent vjeruje
da ne može izdržati svjesno
sve što donosi unutrašnji,
dinamični proces adolescencije.
U jednoj ravni posmatrano,
ovaj proces, posebno kod adolescenata
bliskih graničnoj problematici,
može otvoriti vrata alkoholu, drogama
i drugim sredstvima koja otupljuju emocije.
U ovom dinamičnom procesu
kod adolescenata često čujemo
refrene tipa „dosadno mi je“, „guši me“.
Adolescent se može dosađivati,
može osjećati tugu, biti depresivan,
čak su ti afektivni momenti nešto što treba da postoji.
U normalnim uslovima dosada znači
da čovjek „nema šta da radi“.
Osoba treba da proživi svoju tugu, svoj žal.
Treba da „uspije da se dosađuje“.
Jer dosada je dio procesa
u kojem čovjek sebi daje vrijeme (A. Phillips, 1996).
Kako sam naveo, adolescent koji ulazi u novi period,
novi proces,
kao cijenu odrastanja mora da se oprosti
od starih i poznatih narcističkih oslonaca,
od slike o sebi.
Ako tokom tog oproštaja
može da ostane u tom doživljaju,
da izdrži promjenu i kretanje,
onda taj bolni razvoj može da teče bez zastoja.
Suprotno tome, kod adolescenata
koji ne mogu da izdrže dosadu,
ne mogu da prožive tugu,
situacija je drugačija
i pojavljuju se razne kliničke slike.
Miller (1994) i Favazza (1996)
naveli su da su razlozi
samopovređujućih ponašanja adolescenata
upravo osjećaj praznine
i pokušaj suočavanja s depresijom.
Gjerde i saradnici su 1988. godine
u svojim studijama utvrdili
da distimični adolescenti
pokazuju neprilagodljivost, agresiju
i suprotstavljajuće stavove;
dok su djevojke u takvom stanju
sklonije povučenosti, tišini, krhkosti.
Ovi istraživači smatraju
da neprijateljski i agresivni stavovi
nisu uzrok depresije,
već reakcija na depresivno iskustvo
ili pokušaj da se s depresijom izađe na kraj.
U vezi sa ovim eglektivnim ponašanjima
kao načinom suočavanja s depresijom,
Masterson je 1972. godine
u jednoj bolnici razvio program
za adolescente na stacionarnom liječenju.
Kod tih adolescenata
depresija se ispreplitala
sa ponašanjima poput eglekcije,
bježanja iz škole,
uzimanja droga i sl.
Kada su eglektivna ponašanja
stavljena pod kontrolu,
uočeno je da su ovi adolescenti
u stvari prilično depresivni.
Tako je uočeno da su eglektivna ponašanja
atipičan, primitivni način odbrane
od depresije.
I kako su se istraživanja uzroka
ovakvih eglektivnih,
ali duboko depresivnih adolescenata produbljivala,
ustanovljeno je da je osnovni problem
zastoj u razvoju selfa u adolescenciji
i neuspjeh u separaciji–individuaciji
usljed nedovoljne podrške majke
razvoju selfa.
Ovaj nedostatak podrške,
pored drugih odbrana,
pojavljuje se kao „napuštena depresija“
u odnosu na raniji razvoj.
Fonagy je 1996. godine
u razgovorima sa majkama adolescenata
sa kliničkom depresijom
na stacionarnom liječenju ustanovio
da su majke bile u rizičnim, dezorganizovanim vezama.
Pokazalo se da su oni
koji su u djetinjstvu i kasnije
imali sigurno vezivanje
bili uspješniji u regulaciji afekata.
Dakle, kvalitet doživljavanja
i proces tugovanja u djetinjstvu
u „među–prostoru“ između majke i djeteta
i majčina sposobnost
da reguliše djetetove afekte
jesu osnova.
U adolescenciji se isti ispit polaže opet
u međuprostoru majka–dijete.
Ali sada kao nastavak strukture
koja je izgrađena u djetinjstvu.
Adolescencija je, dakle,
prilika za unapređenje kvaliteta
vezivanja i razdvajanja,
ili za popravljanje oštećene osnove.
Istraživanja o sigurnom vezivanju
pokazala su da u adolescenciji
postoji bliska veza
između ranog dvostranog regulisanja
afekata i kasnije mogućih
ponašajnih i afektivnih poremećaja.
