Kratka Istorija
Melanholija je od najstarijih vremena poznat pojam o kojem se razmišljalo, na kojem se radilo i koji se pokušavao definisati. Ovaj pojam, koji je privlačio pažnju i interes ljudi, različite discipline su nastojale da tumače u okviru sopstvene subjektivnosti. Razlog za to je, čini se, i u tome što melanholija i sama u sebi nosi jednu posebnu subjektivnost. Ova subjektivnost je tokom istorije, pa sve do današnjih dana, pokušavana da se objektivizuje kroz različite discipline, dodavanjem novih značenja, i svaki period je melanholiju razmatrao u skladu sa sopstvenim obilježjima. Na primjer, u antičkoj Grčkoj bila je smještena u polje medicine i pod uticajem Hipokrata posmatrana u okviru pojma bolesti (Teber S. 2002). Sa definicijama Teofrasta i Aristotela melanholija se počinje češće povezivati sa književnošću i umjetnošću, dok se u srednjem vijeku odustaje od napora da se konceptualizuje, te se melanholija svodi na nešto što navodno nije ništa drugo do lijenost i mlitavost. U modernim vremenima melanholija je ponovo uzeta pod lupu i pokušava se razumjeti kao zajednički predmet istraživanja psihologije, sociologije i književnosti, disciplina koje su međusobno povezane. Za melanholiju, koja je privlačila pažnju mislilaca i pisaca, Aristotel postavlja pitanje: „Zašto su, bilo da je riječ o filozofima, državnicima, pjesnicima ili umjetnicima, svi izuzetno nadareni ljudi na upadljiv način melanholični?“ Ovo pitanje je otvorilo put ka istraživanju činjenice da se melanholija razlikuje od depresije, te da je povezana sa kreativnošću i mišljenjem, i na kraju otvorilo novu kapiju za kasnije razumijevanje melanholije. Iako u sebi nosi osjećaje kao što su tjeskoba, strah, potištenost, žalost, melanholiju je moguće razumjeti samo unutar njene sopstvene subjektivnosti.
Sadržaj
Melanholični karakter čovjeka prvi put se u pisanoj kulturi pojavljuje u Homerovim epovima (Teber S. 2002). Iako se sama riječ „melanholija“ ne koristi, temperament i melanholična ponašanja pojedinih junaka opisani su veoma jasno i upečatljivo. Među njima se naročito ističu Belerofont i Ajas; iako ne u toj mjeri, i kod Agamemnona možemo vidjeti duševna stanja koja odgovaraju melanholiji (Teber S. 2004).
Kako se u Ilijadi navodi, Belerofont je od strane bogova kažnjen tako što je osuđen na potpuno usamljen život. Ne zna se tačan razlog ovakve kazne, ali se u Ilijadi naglašavaju njegove patnje i teškoće (Homeros, Ilijada). „Belerofont je prva melanholična ličnost koju je zabilježila vanreligijska istorija i prvi arhetip, a poslužio je kao izvor antičkom ljekaru Kapadokijcu Areteju u formiranju pristupa mani-melanholiji“ (Teber S. 2002). Aretej je tvrdio da iza bijesa i agresivnih postupaka stoje osjećaji tuge i straha, te je melanholiju definisao kao svojevrsno „potamnjenje“ duše i unutrašnjih organa usljed bijesa (Teber S. 2002).
U Homerovo doba melanholija je pokušana da se objasni kroz niz ozbiljnih definicija (Homeros, Ilijada). To pokazuje koliko je melanholiji pridavana važnost. Konceptualizacije razvijene oko različitih varijacija melanholije nijesu bile samo tjelesne ili samo duševne prirode, već su odražavale jedinstvo odnosa tijelo–duh. Neki od pojmova koji se koriste su: potamnjenje, ljutnja, grudni koš, središnji dio tijela (Teber 2002).
Središnji dio tijela obuhvata grudni koš i gornji dio stomaka. On je definisan kao izvor daha i mjesto na kojem se nalazi i sedmo čulo, te obuhvata organe poput pluća, želuca i srca. Iako naizgled djeluje kao čisto tjelesno objašnjenje, naglašavanje ovog područja zapravo upućuje na jedinstvo tijela i duha. Razlog tome je uvjerenje da njegovo „potamnjenje“ ne nastaje kao puki tjelesni poremećaj, već kao rezultat duševnog uticaja. Prema istom stanovištu, pojedina svakodnevna iskustva mogu mijenjati stanje ovog područja, pa čak i dovesti do anatomskih promjena u tijelu. Pojam „potamnjenje“ također označava zamračivanje unutrašnjih organa, u skladu s ovom predstavom o središtu tijela. Smatralo se da usljed bijesa unutrašnjost tijela tamni i otiče. To je uglavnom posljedica nagomilavanja emocija koje nijesu iznesene napolje. Strahovi, uzbuđenja, tuga, brige nagomilavaju se u unutrašnjim područjima i uzrokuju njihovo zamračivanje. „Potamnjenje“ se javlja u gornjem dijelu grudnog koša i stomaka, usljed nagomilavanja krvi i žuči, ali i usljed gomilanja osjećanja kao što su bijes, uzbuđenje i slično. To je anatomsko, fiziološko i psihičko potamnjenje. „Potamnjenje srednjeg dijela“ ne proizlazi toliko iz organskog oštećenja, koliko iz događaja koji se žive (Teber S. 2002).
U Homerovim epovima melanholija nastaje nakon što junaci upadnu u bijes ili budu kažnjeni od bogova; ta stanja dovode do usamljenosti, unutrašnje muke, osjećaja besmisla, pa ponegdje i do samoubilačkog ponašanja. Osim toga, naglašavanje tijela i uvjerenje da su određene promjene u tijelu povezane s duševnim stanjima, kasnije su poslužili kao važan temelj Hipokratu, Aristotelu i Teofrastu u njihovim detaljnim opisima melanholije.
U antičkom periodu, dominantna ideja u vezi s melanholijom bila je doktrina četiri tjelesna soka (Quattuor Humores). Prema toj doktrini, u ljudskom tijelu postoje četiri osnovne tjelesne tečnosti koje određuju čovjekovu konstituciju i karakter: krv, sluz, žuta žuč i crna žuč (Dörthe Binkert). Smatralo se da je „crna žuč“ sok koji proizvodi melanholiju (Pamuk O. 2003). Ove četiri tečnosti istovremeno odgovarale su godišnjim dobima, elementima i etapama tuge. U zavisnosti od perioda (godine, godišnjih doba) mijenjale su se i njihove količine. Vjerovanje da je crna žuč uzrok melanholije, pa čak i ludila, zadržalo se, u osnovi, sve do srednjeg vijeka. Djelo Efeskog Rufusa (II vijek n.e.) „Tjelesne i duševne analize“ jedno je od važnih izvora u vezi s ovom temom.
U Hipokratovim spisima melanholija, odnosno crna žuč, u osnovi označava unutrašnji, „u grudima ugrađen“, u tijelo urastao poremećaj zdravlja – bolest. Prema tome, kada se tečnost iz žučne kese osuši, žuč počinje da širi određeni otrov po tijelu. Želudac, jetra, crijeva i glava bivaju zahvaćeni ovim stanjem, pa se javlja zamagljenost svijesti. „Kod melanholičara se uočavaju nesanica, napadi straha, povlačenje iz društva, zamišljenost, izljevi bijesa, tuga. Ovi ljudi ne žele mnogo da pričaju; kada im se obrati, odgovaraju kratko i bezvoljno. Grudni koš melanholičara posebno je osjetljiv i bolan. Javljaju se povraćanja.“ Iako sve to na prvi pogled liči na pretežno tjelesno objašnjenje, za Hipokrata je melanholija, prije svega, tjelesno utemeljena bolest, a ne tek puki poremećaj afekta (Hipokrat, prema Serol Teber 2004).
Knjiga „Problemi XXX“ Aristotela i Teofrasta smatra se prvim poznatim djelom posvećenim melanholiji. U njoj se posebno ističe veza između melanholičnog temperamenta i umjetničke stvaralačke moći. Autori istovremeno naglašavaju da pristupi koji melanholiju objašnjavaju isključivo putem crne žuči nijesu dovoljni.
Tokom srednjeg vijeka melanholija je uglavnom posmatrana u negativnom svjetlu. Ovaj stav oblikovan je pod uticajem hrišćanske kulture. Pozitivno vrednovanje melanholije koje nalazimo kod Aristotela u antičkom dobu ovdje gotovo da nema mjesta. U antici se melanholija smatrala načinom života, dok je u srednjem vijeku viđena kao bezbožnost, pobuna protiv božanskog poretka i kao smrtni grijeh acedia. Drugim riječima, melanholija je izašla iz imanentne sfere i pomjerila se ka transcendentnoj (Teber S. 2002).
Likovi sa melanholičnim osobinama, koji su u antičkom dobu povezivani s izuzetnim ljudima, u srednjovjekovnoj umjetnosti prikazuju se kao tromi, bezvoljni, lijeni, intelektualno osrednji. Stoljećima se melanholija doživljavala na ovakav način (Demiralp O. 1999). U doba Prosvjetiteljstva, pak, pojmovi acedia/melanholija gotovo da nestaju iz upotrebe.
U „Enciklopediji“ koju su objavili Diderot i saradnici ne nailazi se na pojam „acedia“ (Teber S. 2002). Melanholija se u prosvjetiteljskom periodu vezuje za nove oblike života. Pojmovi poput ludila i bezumlja u ovaj period uvode negativan pogled koji obuhvata i melanholiju. Kada se sjetimo da se Fukoova „Istorija ludila“ bavi periodom između XV i XVIII vijeka, ova slika postaje još jasnija (Foucault M. 1972). Tadašnji period označava vrijeme „velikog zatvaranja“, kada su mjesta nekada rezervisana za gubavce ustupana „ludima“. Erasmus 1509. piše „Pohvalu ludosti“, a zatim dolaze djela Thomasa Morea i Campanelle – „Utopija“ i „Sunčana država“ – koja se, na neki način, mogu smatrati projektima anti-ludog društva (Teber S. 2002). Ova djela predstavljaju subjektivne reakcije protiv proistekle iz humanističkih nastojanja da se društvo stavi u strogi oblik. Prema opštem uvjerenju humanističkih pisaca, „gdje su ljudi nesrećni, siromašni, buntovni, primitivni, gdje imaju sklonost ka pobuni, gdje su zemlje jalove i močvarne, gradovi puni prljavštine, javne službe loše funkcionišu – tamo je narod nemiran. Društvo je poput bolesnog tijela, čiji sokovi nijesu u ravnoteži i nijesu dovoljno pročišćeni. Tamo je duša melanholična. Tamo se javljaju epidemije ludila. Potrebne su hitne reforme“ (Teber S. 2004).
Ovi navodi pokazuju kako je humanistički pokret gledao na melanholiju. Subjektivnosti i stilovi života, koji su se počeli oslobađati uticaja religijskih autoriteta, ovoga puta nastoje se uklopiti u krute racionalističke norme. Oni koji nijesu mogli, ili nijesu htjeli, da se uklope u ove norme, umjesto da budu označeni kao „grješnici“ ili „nevjernici“, proglašavani su „bezumnim“, „ludim“ ili „jadnim“. Ludaci su i sada, kao nekada gubavci, bili isključeni iz „prosvijećenog društva“. Razlog je ležao u tome što melanholični i „ludi“ nijesu učestvovali u proizvodnom procesu, koji je postao novi ideal. Tako je, kako Fuko pokazuje, psihijatrija dobila ovlašćenje da u ime društva i države ove ljude zatvara i „liječi“ (Foucault M. 1972).
Ako pokušamo da sumiramo istorijski i teorijski razvoj melanholije, možemo reći da je veza, koja je u antici postojala između melanholije i kreativnosti/inteligencije, vremenom ustupila mjesto predstavi o melanholiji kao obilježju marginalnih, društveno izopštenih likova. Možda nije pogrešno reći da melanholija, u izvjesnom smislu, uvijek ima problema sa strukturama moći.
Melanholija Iz Psihoanalitičke Perspektive
U klasičnim psihoanalitičkim tekstovima o melanholiji prvo što upada u oči jeste povezanost melanholije sa narcizmom. „Istraživači orijentisani na klasičnu psihoanalizu melanholiju objašnjavaju kao reakciju na narcističke povrede.“
Kada pogledamo Abrahama, vidimo da on navodi pet faktora u nastanku melanholije: pretjerana strukturalna sklonost ka oralnoj erotici, fiksacija na oralnu fazu psihoseksualnog razvoja, rana i ponovljena razočaranja vezana za ljubav u djetinjstvu, to da prvo veliko razvojno razočaranje nastupa prije razrješenja edipovih želja i da se primarno razočaranje ponavlja i u kasnijem životu. Prema Abrahamu, pojedinac sa snažnim superegom ne može da izrazi agresivne osjećaje prema spolja, pa ih okreće protiv sebe. Drugim riječima, nagoni se sukobljavaju između ida, ega i superega. Tako samopoštovanje opada i osoba počinje da optužuje sebe. Istovremeno, pretpostavlja se da osoba, nastojeći da ponovo stekne izgubljeni ljubavni objekat, taj objekat introjicira u ego (Abraham, 1924).
Freud je 1895. u pismu Fliessu pokušao da melanholiju, uključujući i depresivna stanja, opiše isključivo neurološki. U tekstu iz 1897. godine, u kojem prvi put saopštava svoju ideju o edipovom kompleksu, ističe da su žalovanje i melanholija različiti pojmovi, pa pravi nacrt za kasnije djelo i piše: „Neprijateljski impulsi usmjereni prema roditeljima (želja da umru) ujedno su neodvojivi dio neuroza. Oni se kao opsesivne misli javljaju u svjesnoj sferi. U periodima kada je ljubav prema roditeljima aktivna – tokom njihove bolesti ili smrti – mržnja se potiskuje. U takvim periodima samookrivljavanje zbog njihove smrti (ono što zovemo melanholija) ili histerično kažnjavanje sebe na sličan način kao što su oni kažnjeni, predstavlja izraz žalovanja. Kao što vidimo, ovdje je nastala identifikacija koja je više misaona konstrukcija nego išta drugo i ne oslobađa nas obaveze da tražimo nagon koji stoji u pozadini.“ U ovom odlomku Freud površno iznosi razliku između žalovanja i melanholije. On istovremeno naglašava ulogu savjesti i identifikacije. Nacrt članka o melanholiji, koji je napisao 1915, polazi od ideje da postoji veza između melanholije i oralne faze libidinalnog razvoja (Freud 1915). Napuštajući neurološki pristup i okrećući se psihološkom, Freud uviđa da je melanholija mnogo složenija od pukog „depresivnog stanja“. Smatra da će, sazrijevanjem pojmova neuroze i psihoze, postati moguće utemeljiti dinamiku melanholije. U djelu „Žalost i melanholija“ pokazuje da je u melanholiji izbor objekta zasnovan na narcističkoj osnovi, dok se u žalosti vidi više neurotska podloga, kao i da se libidinalna ulaganja u objekt u ova dva stanja razlikuju. Naglašava da se mehanizam u melanholiji, usljed ambivalencije, komplikuje i da se borba vodi na više frontova (Freud 1917).
Prema Freudu, i u žalovanju i u melanholiji radi se o gubitku voljene osobe, ideala ili objekta. Međutim, za razliku od žalovanja, u melanholiji postoji poremećaj u “osjećanju vlastitog značaja”. Freudova konstatacija ovdje predstavlja jednu od najoriginalnijih karakteristika melanholije. Simptome melanholije opisuje kao „duboko bolnu tugu, povlačenje interesa iz spoljnog svijeta, gubitak sposobnosti da se voli, obustavu svih aktivnosti i pad osjećaja vlastite vrijednosti, koji završava kao samookrivljavanje i deluzivno očekivanje kazne“ (Freud 1915). U žalovanju, kaže on, nije riječ o devalvaciji ega; gubitak vrijednosti ega i slabljenje osjećanja sopstva, praćeni gubitkom samopouzdanja, ključna su razlika između melanholije i žalovanja. U žalosti postoji realan gubitak objekta, dok u melanholiji, čak i kada ne postoji jasno definisan realni gubitak, osoba se ponaša kao da je izgubila voljeni objekat. Tri preduslova melanholije su: gubitak objekta, ambivalencija i regresija libida u ego (Freud 1917).
Freudov mehanizam pokazuje da su samoponižavanje i devalvacija, koje melanholik pripisuje sebi, zapravo u potpunosti usmjereni prema objektu. O tome kaže: „Ako strpljivo slušamo raznovrsne i brojne samookrivljavanja jednog melanholika, na kraju ne možemo izbjeći utisku da najteže optužbe nikako ne važe za njega, već uz manje ispravke odlično odgovaraju nekoj drugoj osobi koju je pacijent volio ili voli, ili bi trebalo da voli.“ Prema Freudu, histerična želja za kažnjavanjem sebe u žalovanju nije ista kao u melanholiji. Dakle, u žalovanju i melanholiji, kako izbor objekta, tako i priroda ulaganja u objekt razlikuju se na edipovskom i preedipovskom nivou. Abraham je, recimo, u sklonosti da se prestane jesti i piti vidio dokaz da ego želi da prisvoji objekt oralo-kanibalističkim putem. Smatrao je da melanholik teži da u sebe unese samo objekt i da ga, učinivši ga dijelom vlastitog ega, može kažnjavati na sadistički način. U poređenju sa jednostavnim mehanizmom žalovanja, melanholija je time znatno destruktivnija (Abraham K. 1908). Freud je u „Slučaju Vučjeg čovjeka“ (1914) takođe isticao da ego želi da se sjedini sa objektom jedući ga i gutajući, u skladu s oralno-kanibalističkom fazom libidinalnog razvoja. U melanholiji libidinalna vezanost za objekt regresijom se vraća u narcističku fazu, pa ego pokušava da objekt prisvoji (Freud 1914).
Kod Melanie Klein nailazimo ne samo na strah od gubitka ljubavi, već i na krivicu povezanu sa željom prema objektu koji se mrzi, pa tako definiše veliki period ambivalencije pod nazivom „depresivna pozicija“ (Klein 1946). Klein smatra da nerazrješavanje ove faze čini dijete podložnim kasnijim depresijama. U kasnijim radovima ona ističe da patnja depresivnog pojedinca potiče od neuspjeha ega da u sebi smjesti „dobar objekt“, pa se stoga intenzivan osjećaj „zla“ doživljava kao dio sopstva. Smatra da je uspostavljanje sigurnog odnosa s unutrašnjim dobrim objektom ključ za koristan, produktivan i kreativan život. Klein opisuje depresivnu poziciju kao period u razvoju (otprilike od 2. do 6. mjeseca) u kojem dijete integriše dobre i loše slike objekta u jednu cjelinu i počinje da brine da je svojim sadističkim fantazijama oštetilo ili uništilo majku. Taj strah za cjelovitost majke naziva depresivnom anksioznošću. U toj fazi dijete istovremeno jako želi voljeni objekt, boji se da će ga izgubiti, ali ga i mrzi, pa se osjeća krivim. Dok se u paranoidno-šizoidnoj poziciji dijete boji da će biti povrijeđeno od drugih, u depresivnoj se boji da će povrijediti druge. Krivica tako postaje temeljan afektivni doživljaj. Klein smatra da depresivne osobe nijesu uspjele da prevaziđu ovu fazu, pa nijesu formirale dovoljno „dobrih“ unutrašnjih objekata. Prema njoj, depresivni pacijenti vlastitom destruktivnošću uništavaju svoje voljene unutrašnje objekte, a zatim trpe progonstvo od strane „loših“ unutrašnjih objekata. Dok čeznu za izgubljenim dobrim objektima, istovremeno trpe njihov progon (Klein M. 1957). Omnipotencija, negacija, idealizacija i prezir, koje naziva maničnim odbranama, nastaju kako bi se ublažila patnja izazvana gubitkom voljenih objekata. Ove odbrane služe da se izgubljeni objekti spasu i poprave, da se prekinu veze s lošim unutrašnjim objektima ili da se negira zavisnost od voljenih objekata. Klinički to vidimo kao poricanje ljutnje i destruktivnosti prema drugima, preuveličanu euforiju neusklađenu sa realnim uslovima života, idealizaciju drugih ili, obratno, njihovo omalovažavanje kao oblik negiranja potrebe za odnosom. Cilj maničnih odbrana je i da se postigne pobjeda nad roditeljima i obrne odnos roditelj–dijete, što generiše krivicu i vodi u depresiju. Manija je, u tom smislu, negacija anksioznosti i depresije. Klein smatra da je depresija koja se javlja poslije velikog uspjeha djelimično rezultat ovih mehanizama (Klein M. 1937).
Otto Fenichel navodi da su osjećaji krivice koji prate počinjeni prestup i zadovoljstvo koje prati ostvarenje ideala normalni modeli za melanholiju i maniju. Smatra da je depresivna osoba u djetinjstvu pretrpjela narcističku povredu, pa su samopoštovanje i ljubav postali nerazdvojivi; kada ne dobije očekivani pozitivan odgovor od drugih, gubi samopoštovanje. Suicidalne misli tumači kao fantazije o sjedinjenju s izgubljenim objektom (Otto F. 1974).
Silvano Arieti opisuje da kod teško depresivnih pacijenata obično postoji jasno uočljiva ideologija prije pojave bolesti. Prema njemu, depresivna osoba živi ne za sebe, već za ono što naziva „dominantnim drugim“. Najčešće je to supružnik, ali može biti i ideal ili institucija (dominantni cilj, dominantna ideologija). Slično Bibringu, naglašava očaj koji nastaje kada osoba shvati da nije moguće ispuniti ove zahtjeve. Takvi pacijenti ne mogu da zamisle niti prihvate bilo kakvu drugu opciju osim da žive za nekog drugog ili za neki cilj. Kada shvate da to ne funkcioniše, ali i da se ne mogu promijeniti, gube smisao života. Ako ne dobiju očekivani odgovor od dominantnog drugog ili ne mogu doseći nerealne ciljeve, svijet im se čini bezvrijednim (Arieti S. 1977). Rado, pak, vjeruje da melanholija proizlazi iz kažnjavajućeg superega. Smatra da superego kažnjava pacijenta zbog nesvjesnih neprijateljskih osjećanja prema voljenoj preminuloj osobi. Vrijednost selfa depresivne osobe zavisi od spoljašnjih narcističkih potkrepljenja. Rado naglašava narcističke potrebe i samopouzdanje depresivne osobe. Depresiju definiše kao temeljan osjećaj bespomoćnosti, a anhedoniju (nemogućnost uživanja) vidi kao ključni fenomen depresije (Rado S. 1928).
Narcističke regresije melanholika, odnosno introjekcija objekta u ego, dovodi do cijepanja ega i toga da objekt postane dio ega. Jedan dio ega postaje superego, drugi objekt. Problem koji se čini kao da se odvija u spoljašnjoj realnosti zapravo se u potpunosti odvija u unutrašnjosti ega. U tom procesu unutrašnje i spoljašnje se razdvajaju; vrata prema spoljašnjoj realnosti se zatvaraju. Ova složena unutrašnja zbivanja ponekad dovode do situacije u kojoj se, devalviranjem objekta, ego doživljava kao nadmoćan, što donosi određeni užitak; ponekad taj užitak prerasta u manične reakcije sa elementima grandioznosti. Drugi put superego, kao dio ega, počinje da osuđuje ostale dijelove ega, pa ego dolazi do misli: „Nisam ja kriv“, što pak vodi u maniju. U melanholiji superego ponekad kritikuje sadistički odnos dijela ega prema introjektovanom objektu, ponekad uživa u triumfu nad objektom, dok se istovremeno, pod uticajem savjesti, javlja snažan osjećaj krivice i narcistička regresija. Melanholija je, kako vidimo, složen i višestran unutrašnji rat, a ne jednostavan izraz kao u žalovanju. Melanholik ponekad pribjegava maničnim odbranama, uglavnom živi depresivno stanje, a ponekad mani i depresiju istovremeno (Rank O. 1923).
Narcistička osnova izbora objekta u melanholiji od vitalne je važnosti za melanholika. Na jednom kraju te osnove stoji „ja“, na drugom objekt. Ovaj teren omogućava prelaz s jednog pola na drugi, pa u slučaju opasnosti ili prijetnje gubitkom libidinalno ulaganje bježi u „ja“, štiteći melanholika od gubitka objekta ili njegovih osobina. Vidimo dakle da u melanholiji nije riječ o čistoj reakciji žalovanja, već o reakciji na prijetnju gubitkom, čak i kada je gubitak samo misaon, i o nastojanju da se self zaštiti od straha i tjeskobe koje taj rizik izaziva. Nije jasno šta je tačno izgubljeno. U melanholiji, introjektovani objekt i ego čine cjelinu. Ostvarenje mržnje prema izgubljenom objektu i sadističko izvođenje te mržnje moguće je upravo kroz melanholiju. To nam pokazuje sado-mazohističku stranu melanholije. Gabbard o tome kaže: „Nesređeni odnosi s objektima kod ovih pacijenata su sado-mazohistički; ili se osjećaju grozno i bezvrijedno, ili se identifikuju s progoniteljem i muče druge. Samoubistvo je vrhunac toga“ (Gabbard 1994). Sadistički osjećaji prema introjektovanom objektu, izraženi indirektno kroz patnju ega, istovremeno su zadovoljenje mazohističkih želja melanholika. Kada melanholik sebe opisuje kao potpuno bezvrijednog, moralno prezrenog, a zapravo ambivalenciju prema objektu iskazuje kao optužbe prema sebi, imamo situaciju koja spolja izgleda kao mazohizam, a suštinski je sadizam prema objektu. Pored introjekcije objekta, mazošizmu možemo pridružiti i povlačenje iz spoljašnje realnosti i narcističko zatvaranje. Negativni odnos prema sebi u melanholiji, devalvacija i samoponiženje, mogu se shvatiti kao negativni vid narcizma. Čini se da su u melanholiji mnoge razvojne faze i konflikti u njima isprepleteni i vraćeni na arhaičan i regresivan nivo. Siromašenje spoljnog svijeta nije toliko izraženo koliko siromašenje ega; ego se iscrpljuje u unutrašnjoj borbi na nekoliko frontova. (Freud 1917). Melanholija tako predstavlja intenzivnu, energetski zahtjevnu unutrašnju borbu koja spolja često ostaje nevidljiva.
Problematika Unutrašnje i Spoljašnje Realnosti U Melanholiji
Iskustvo „napuštenosti“ od strane unutrašnjih objekata univerzalno je, i pod dovoljnim unutrašnjim ili spoljašnjim pritiskom svako može doživjeti ovakav osjećaj, koji ipak obično ne traje dugo. Neki ljudi se, međutim, pred ovim užasnim unutrašnjim prijetnjama osjećaju kao žrtve i grade psihičke mehanizme da bi negirali postojanje tog stanja. Melanholija je jedna od takvih „konstrukcija“. Freud kaže da, da bi self mogao da opstane, mora da se osjeća voljenim od svojih unutrašnjih objekata, i dodaje: „Za ego, živjeti znači isto što i biti voljen od superega“. Užas melanholika vezan je upravo za gubitak osjećaja da ga išta u njemu voli (Freud 1915).
U melanholiji, objekt, iako u realnosti nije mrtav kao u žalovanju, tretira se kao da jeste, a njegovo „još uvijek postojanje“ se poriče. Dakle, iako objekt objektivno nije mrtav, ali je izgubljen, za melanholika to ima jednako traumatsko dejstvo kao i stvarna smrt. Lični svijet melanholika, njegove misli i subjektivnost toliko su snažni da gotovo dostižu rang realnosti. Introjektovani objekt biva uključen u ego, pa tako postaje dio njega, dobija „život“ u okviru druge psihičke celine. Kanibalističko unošenje objekta u sebe, njegovo gutanje i uključivanje u ego djeluju protiv principa uživanja/neuživanja (Freud 1920). Poznato je da se zadovoljenje želje dešava u odnosu sa spoljašnjom realnošću. U melanholiji, užitak se postiže u sanranoj sferi. Kao da melanholik kaže: „Objekt je u meni, ne trebam spoljašnji svijet.“ Uključivanjem objekta u ego, potreba za spoljašnjom realnošću se ukida. Međutim, unutrašnja i spoljašnja realnost uvijek djeluju zajedno; jedan dio unutrašnje realnosti uvijek ostaje vezan za spoljašnji svijet. Ovo je ključna razlika između žalovanja i melanholije. U žalovanju i tuzi, unutrašnja i spoljašnja realnost međusobno djeluju. Tuga nastaje zbog gubitka objekta u spoljašnjosti. Gubitak objekta se ne poriče, niti se poriče spoljašnja realnost. Nema unutrašnjeg osiromašenja ega, već spoljašnjeg gubitka. Objekt je spolja, a sjećanja na njega se internalizuju i proživljavaju. U žalovanju, libidinalno ulaganje nastavlja da se preusmjerava ka spoljašnjoj realnosti; nema potrebe za narcističkom regresijom. U melanholiji, međutim, objekt pripada egu, pa spoljašnja realnost gubi značaj, a libidinalno ulaganje nastavlja da se vrti narcistički (i uživanje je lažno). Ovo lažno uživanje, tj. razdvajanje unutrašnje realnosti od spoljašnje i pokušaj da se u takvom okviru uživa, nikada ne dovodi do istinskog zadovoljenja. Stoga ego, koji ne može da doživi stvarni užitak, osiromašuje, slabi i gubi snagu. Nagon postoji da bi bio zadovoljen; nagoni koji se ne zadovolje ili dožive tek lažno zadovoljenje vremenom gube svoju živost i mogućnost da budu obrađeni (zadovoljeni). Sušenje nagonskog svijeta slabi i „isušuje“ ego. Zatvaranjem vrata spoljašnjoj realnosti, ego se, zajedno sa introjektovanim objektom od kojeg očekuje zadovoljstvo, povlači u siromašan, sterilni svijet. U tom povlačenju, melanholik ponavlja mehanizam cijepanja, primjenjujući ga ne samo u egu i objektu, već i između unutrašnje i spoljašnje realnosti. Upravo ova dvostruka upotreba cijepanja – unutar selfa i između unutrašnjeg i spoljašnjeg – čini melanholiju toliko kompleksnom. Izlaskom ovog mehanizma na scenu spoljašnja realnost se suspenduje, a ego nastoji da postane nezavisan od spoljnog svijeta; subjektivna realnost postaje jedina „objektivna“ realnost za melanholika. Kada princip uživanja/neuživanja stupi na scenu, pokreće se autoerotski, sanrani mehanizam lažnog zadovoljenja. Poznato je da princip realnosti omogućava zadovoljenje nagona; on je produžetak principa uživanja. U melanholiji, međutim, mržnja koja je zapravo usmjerena ka objektu ne može biti potpuno prepoznata i izražena, pa ostaje lokalizovana u ego; odnos se kreće isključivo na narcističkoj ravni. Freud kaže da se dijete rađa s mržnjom prema objektu; mržnja omogućava odvajanje od objekta i individuaciju (Freud 1897). Dijete plačem i negodovanjem pokazuje mržnju: „Majko, gdje si, nahrani me.“ U melanholiji, mržnja je toliko indirektna i složena da zadovoljenje ostaje na autoerotskom nivou; nagoni ne nalaze pravo zadovoljenje, princip realnosti je isključen, a odnos sa objektom može se održati samo putem simbiotske introjekcije – „mi“ unutar ega. Ali nagoni ne mogu ostati trajno nezadovoljeni. Autoerotsko zadovoljavanje je ravno tome da onaj ko je gladan ili žedan samo zamišlja da jede ili pije; to može imati pogubne, čak smrtonosne posljedice. Nirvana princip Barbare Low, koji podrazumijeva maksimalno smanjenje napetosti, ovdje radi u obrnutom pravcu, ali do istog cilja (Low B. 1923). Ako maksimalno zadovoljstvo vodi smrti, i maksimalna patnja može voditi istom ishodu. Možemo reći da je problem melanholije u tome što je poremećen odnos prema „neuživanju“. Narcistička osnova izbora objekta u melanholiji narušava rad principa uživanja; nagoni se ne zadovoljavaju i time se ugrožava kontinuitet rada psihičkog aparata. U žalovanju, pak, uživanje biva prekinuto, ali ta pauza predstavlja samo odlaganje, a ne ukidanje užitka. Negativni simptomi žalovanja (povlačenje, gubitak apetita, sl) služe da se očuva odnos prema unutrašnjoj i spoljašnjoj realnosti, kako bi se vremenom ulaganje libida preusmjerilo na nove objekte.
Literatura
ABRAHAM K (1953) Notes on the psychoanalytical investigation and treatment of manic-depressive insanity and allied conditions. Selected Papers. New York, Basic Books, s.69-75.
ARİETİ Silviano (1977) Psychotherapy of severe depression. Am J Psychiatry, 13: 864-868.
DEMİRALP, Oğuz (1999), Tanrı Bakışlı Çocuk, Yapı Kredi Yayınları, İstanbul.
DÖRTHE Binkert (Tarih Belirtilmemiş), Melankoli Kadındır, çev. ilknur İgan,
Ayrıntı Yayınları, İstanbul.
FENİCHEL Otto. Nevrozların Psikanlitik Teorisi. Ege Üniversitesi Matbaası, İzmir 1974.
FAUCAULT Michel (1972) Akıl ve Akıl Bozukluğu Klasik Çağda Deliliğin Tarihi, İmge Yayınları, İstanbul.
FREUD Sigmund. Metapsikoloji, Payel Yayınları, İstanbul, Mart 2002.
FREUD Sigmund. (1963) Mourning and melancholia. The standard edition of the complete psychological works of Sigmund Freud. S.J. London (Ed), Vol.14, s.237-260.
GABBARD GO (1994) Psychodynamic Psychiatry in Clinical Practice. Washington, American Psychiatric Press, s.219-248.
HOMEROS (1993), İlyada, çev. Azra Erhat–A. Kadir, 7. izdanje, Can Yayınları, İstanbul.
KLEİN Melanie (1937), ‘Love, Guilt and Reparation’, u: Love, Hate and Reparation, sa Riviere (London: Hogarth).
KLEİN Melanie (1946), ‘Notes on some Schizoid Mechanisms’, Int. J. Psycho-Anal., 27 (III).
KLEİN Melanie (1975) Mourning and its relation to manic-depressive states. Love, Guilt and Reparation and Other Works 1921–1945. New York, Free Press, s.344-369.
KRİSTEVA Julia, Kara Güneş: Depresyon ve Melankoli, Bağlam Yayıncılık, İstanbul, oktobar 2009.
LAPLANCHE J. / Pontalis J.B. Temel Düşlem/Kökenlerin Düşlemleri/Düşlemin Kökenleri, Bağlam Yayınları, oktobar 2002.
ÖZMEN Mine. Depresyonda Dinamik Nedenler. Duygudurum Dizisi 2001; 6: 283-287.
ÖZGEN B. Ahmet, Karanlığın Aydınlığı: Melankolinin Tarihsel Psikanalitik, Sosyolojik ve Felsefi Boyutları Üzerine Bir Araştırma, Mimar Sinan Güzel Sanatlar Üniversitesi, Generalna sociologija i metodologija, magistarski rad, İstanbul 2006.
PAMUK Orhan (2003), İstanbul: Hatıralar i Grad, YKY, İstanbul.
TEBER Serol (2002), Aşiyandaki Kahin, Okuyan Us Yayınları, İstanbul.
TEBER Serol (2004), Melankoli, 3. izdanje, Say Yayınları, İstanbul.
Abstract
In this study melancholic depression was evaluated from a psychoanalytic perspective. The study consists of three parts. The first part deals with the historical process from past to present, including definitions and conceptualizations of melancholy by various researchers. In the second part, evaluations of melancholy by psychoanalysts, especially Sigmund Freud, are presented. In these evaluations, similarities and differences between mourning and melancholia are discussed comparatively. In the last part, which can be seen as a brief summary of the study, it is shown how the melancholic subject uses external and internal reality.
Key Words
Psychoanalytic approach, mourning, melancholia.
Sažetak
U ovom radu melanholična depresija je razmatrana iz psihoanalitičke perspektive. Rad se sastoji od tri dijela. U prvom dijelu izlaže se kako su istraživači od prošlosti do danas definisali melanholiju i pokušavali da je konceptualizuju. U drugom dijelu, prije svega kod Sigmunda Freuda, prikazuju se psihoanalitičke procjene melanholije. U okviru tih razmatranja, razlike i sličnosti između žalovanja i melanholije obrađuju se uporedno. U posljednjem dijelu, koji zapravo možemo shvatiti kao kratak rezime rada, prikazuje se na koji način melanholik koristi pojmove spoljašnje i unutrašnje realnosti.
Specijalista kliničke psihologije
Fatih Sönmez
