Mazohizam u Adolescenciji

Mnogi autori adolescenciju opisuju kao jedinstvo psihičkih i fizičkih procesa. Fiziološke promjene obuhvaćene su pojmom erinlik i erinlik znači ponovno preuzimanje dječije seksualnosti (P. Gutton 1996). Dostizanje seksualne zrelosti ponovo pokreće incestuozne fantazije i Edipov konflikt. Do erinlika tijelo, koje je do tada bilo pasivni nosilac potreba i želja, sada postaje aktivna snaga i dobija seksualnu prirodu. Sada seksualizovano tijelo može da oplodi i da bude oplođeno. Dakle, može da dovede seksualni čin do kraja i funkcionalno je i u smislu reprodukcije. Ovo je osobina koja tijelo čini izuzetno opasnim. Ta opasnost je u stvari ponovno raspirivanje vatre za koju se misli da je ugašena, iako je samo bila prikrivena pepelom. Seksualizovano tijelo ponovo, ali na drugom nivou, vraća na scenu edipalni konflikt, koji je u latentnom periodu bio uspavan. Želja za spajanjem sa roditeljem suprotnog pola, koja je u edipalnom periodu ostajala na nivou fantazije, sada je tehnički moguća. Jedini element koji to može spriječiti jeste psihička struktura naslijeđena iz latentnog perioda. Međutim, ta struktura je oblikovana prema dječijem tijelu i nedovoljna je da se nosi sa seksualizovanim tijelom. Zbog toga adolescent može svoje incestuozne fantazije, koje ne nalaze uporište, kao i tijelo koje je potencijalno mjesto njihove realizacije, doživjeti kao opasne.

Sama adolescentska faza zahtijeva da se psihička struktura naslijeđena iz djetinjstva djelimično poništi. Da bi adolescent mogao da izgradi sopstveni identitet, neophodno je da se razgrade identifikacije koje su omogućile ulazak u latentni period. U adolescenciji se, kao odbrana od ponovo rasplamsanih i sada tehnički mogućih incestuoznih fantazija, aktiviraju različiti patološki odbrambeni mehanizmi – poput opsesija ili anksioznih poremećaja. Jer seksualizovano tijelo je prije svega tijelo koje ima želje i te želje izražava. Za adolescenta, koji u pogledu zadovoljenja tih želja nema iskustvo osim autoerotskog zadovoljstva, ova situacija može postati vrlo uznemirujuća. Nagon se pred adolescenciju i tokom adolescencije smješta u tijelo i time kontrola nad tijelom postaje sve teža. Seksualizovano tijelo ne dovodi adolescenta samo nespremnog pred sopstveni nagon za zadovoljavanjem, već on može ostati nedovoljan i u tome da dešifruje i mentalno obradi seksualne zahtjeve odraslog, usmjerene na njegovo seksualizovano tijelo, i da ih razlikuje od drugih zahtjeva upućenih djetetu. Kako navodi J. Laplanche, dijete je u odnosu na odraslog pasivno i na nivou ponašanja i na nivou fantazije. U ovom periodu fantazija odraslog prodire u dijete mimo njegove volje. Dijete ne može da se nosi sa tom zavodničkom intervencijom odraslog, taj stimulus prevazilazi njegove kapacitete suočavanja i može stvoriti bolno iskustvo zlostavljanja. Riječ je zapravo o situacijama u kojima dolazi do određenih zastoja u procesu koji je u osnovi normalan. F. Marty kaže da ove zastoje treba sagledavati u kontekstu “potiskivanja dječije seksualnosti” i da, da bismo razumjeli dostizanje genitalnosti, treba slijediti isti put.

Erinlik se gradi na potisnutoj dječijoj seksualnosti, a adolescencija izranja iz tog potiskivanja. Suprotno tome, dakle kada potiskivanje ne uspije, na scenu stupa “prelazak na čin”. Neuspjeh u mentalnoj reprezentaciji i prelazak na djelovanje u realnosti ukazuju na ono što nije moglo da se formira na “unutrašnjoj sceni”. Adolescent, suočen sa tjelesnim transformacijama i novom nagonskom dinamikom, doživljava osjećaj spoljašnje intervencije. Laufer, koji adolescenciju smatra razvojnim procesom i tijelu pridaje poseban značaj, ističe da se patologija koja se javlja u ovom periodu naročito ispoljava kroz autodestruktivna ponašanja usmjerena na tijelo. U situacijama u kojima se erinlik doživljava traumatski, neki intenzivni prijelazi na čin su pokušaji bijega od osjećaja pasivnosti, odnosno doživljaja spoljašnje intervencije (Jeammet, 1997). Na neki način, osjećaj pasivnosti i izloženosti, koji adolescencija zahtijeva da bude prihvaćen, kako naglašava C. Balier, dovodi do strepnje za sopstveno postojanje. S druge strane, adolescent se u okviru procesa erinlika suočava sa tjelesnim promjenama i nagonskim pokretima punim novih senzacija, sa zadatkom da ih prihvati u okviru sopstvene psihičke realnosti, da može da obradi pozitivne i negativne afekte u sebi i da razumije uticaje drugih na sebe. Tijelo, kao središte promjena u adolescenciji, gotovo preuzima ulogu glasnika ovih prinudnih transformacija. Kod nekih adolescenata dolazi do doživljaja gubitka kontrole i “preplavljenosti” zbog tjelesnih promjena. Adolescenti koji su predmet ovog rada koriste određene primitivne mehanizme da zaustave i stave pod kontrolu ove nagonske preplavljenosti. U ovom radu mazohistički činovi u adolescenciji – skarifikacije, odnosno površinska sječenja kože – biće analizirani u smislu njihove povezanosti s mazošizmom.

Pristupi mazošizmu u literaturi su raznovrsni. Sander Rado smatra da u osnovi mazošizma leži automatizacija obrasca pokoravanja i poslušnosti prijetnjama kaznom od strane roditelja, koje prethode zabranjenim prijatnim iskustvima. Želja za zabranjenim zadovoljstvima stvara osjećaj krivice, a taj osjećaj krivice rađa potrebu za samokažnjavanjem. Rado ovo naziva “ponašanje zavisno od bola” i kaže da se javlja u svim situacijama u kojima je funkcija zadovoljstva narušena. Neki autori definišu mazošizam kao “id” fenomen, derivat seksualnih i agresivnih želja, dok ga drugi vide kao fenomen nad-ja (superega). S druge strane, mazošizam predstavlja ispoljavanje želje za kažnjavanjem zbog zabranjenih želja i izraz osjećaja krivice. Naspram tiranskog nad-ja, opisuje se kao ponašanje u kojem se subjekt žrtvuje. Freud mazošizam dijeli na erotogeni, ženski i moralni. Prema tome, erotogeni mazošizam je stanje zasnovano na seksualnoj pobudi, dok je ženski mazošizam izraz ženske prirode i obrazac ponašanja (Freud, 1919). Moralni mazošizam Freud opisuje kao nesvjesni osjećaj krivice. Ovaj nesvjesni osjećaj krivice u moralnom mazošizmu izražava se kao potreba da se bude kažnjen od strane moćne figure, poput roditelja.

Psihonalitička razmatranja pokazuju teorijski paralelizam između mazošizma i narcizma. Narcizam se definiše kao libidinalna kateksis reprezentacije selfa, dok se mazošizam definiše kao agresivna kateksis. Pored toga, mnogi autori ističu da se intenzivni mazohistički akti često javljaju zajedno sa teškim narcističkim patologijama. U psihoanalitičkoj literaturi porijeklo mazohističkih činova povezuje se sa uskraćivanjima, traumama i intervencijama u preedipalnom periodu, koje dovode do razvojnih zastoja. Takva etiologija ukazuje na odnos uzroka i posljedice sličan onom u narcizmu. Mazošizam, svojim funkcionisanjem i strukturom, ne može se objasniti jednostranim pristupom niti istraživati u jednom pravcu. Neki mazohistički, samopovređujući činovi kod određenih grupa patologija imaju funkciju kažnjavanja edipalnih želja, dok se u drugim grupama patologija javljaju kao narcistički mehanizam zaštite od dezintegracije i raspada reprezentacije selfa. Čak i mazohistički činovi u adolescenciji i odraslom dobu imaju različite funkcije. Mazohistički činovi u adolescenciji mogu se posmatrati kao sredstvo kojim se nastoji kontrolisati raspad ega i prijetnja identitetu, da se krhkom selfu omogući da ponovo preuzme aktivnu ulogu i da djeluje u okolini, koristeći bol kao sredstvo. Ovu situaciju, koju P. Denis definiše kao “zadovoljstvo preuzimanja kontrole”, predstavlja način na koji se self spašava od narcističkog bankrota, aktivira i štiti od povrede. Jer mazošizam u adolescenciji, mazohistički odnos i podnošenje bola, čuvaju granice i omogućuju kontrolu objekta.

Mazohistički činovi, koji istovremeno smiruju i opuštaju adolescente, nose i komponentu užitka nakon pretrpljenog bola. Smirujući i opuštajući učinak samopovređivanja, uz njegovu bolnu i prijatnu dimenziju, dovodi do pitanja na koje je Freud skrenuo pažnju: da li mazošizam djeluje protiv principa uživanja? Iako čovjek generalno nastoji da izbjegne svaki bol, čini se da u mazošizmu bol donosi užitak i da se uživanje traži upravo u bolu. Ako su primarni ciljevi mentalnih procesa vođenih principom uživanja izbjegavanje stanja bez užitka, onda mazošizam ostaje nerazumljiv. Ako bol i stanje bez uživanja nijesu samo pobude, već i stvarni ciljevi, princip uživanja biva paralizovan. To bi bilo kao da se princip uživanja, koji je od ogromnog značaja za naš psihički život, onesposobi i stavi van funkcije. U tom slučaju mazošizam se pojavljuje kao veća opasnost za self nego njegov antipod sadizam. Jer princip uživanja je čuvar ne samo našeg psihičkog života, već i našeg života u cjelini (S. Freud 1920). Psihički aparat teži da količinu pobude koja dolazi u njega svede na nulu ili barem na najniži mogući nivo. Ovo se, kao Nirvana princip, tumači kao težnja nagona smrti, a princip uživanja je u suštini istovjetan Nirvana principu. Nirvana princip se kod živih bića transformiše u princip uživanja zahvaljujući libidu, tj. nagonu života. Realitetski princip, koji predstavlja transformisani oblik principa uživanja kao izraza libidinalnog zahtjeva, odražava uticaj spoljašnjeg svijeta. Ova tri principa se međusobno ne isključuju i nijedan ne može potpuno eliminisati druge. Svaki ima sopstvene, različito određene ciljeve i, iako povremeno dolazi do konflikata među njima, generalno mogu da podnesu međusobno prisustvo. Za jedan od njih cilj je smanjenje intenziteta pobude, dok su za druge kvalitativne osobine pobude od primarnog značaja. Sva tri služe istom cilju; sa svojim različitim, ali međusobno povezanim funkcijama, nastoje da očuvaju cjelovitost i kontinuitet psihičkog aparata. Kada razmišljamo o mazohističkim činovima i samopovređivanju, čin rezanja može se posmatrati kao izraz narušenog odnosa i nesklada između ova tri principa, nesposobnosti da ispunjavaju svoje funkcije i gubitka međusobnog kontakta. U toj situaciji, traženje uživanja i kontrola njegovog kvantiteta i kvaliteta počinju da se ostvaruju putem spoljašnje intervencije. Funkcija principa uživanja, zbog traženja užitka putem samopovređujućih ponašanja, kao da je stavljena van snage. Užitak se traži spolja. Kada se suoči sa problemom, osoba umjesto da doživi i izrazi odgovarajući emocionalni odgovor, pribjegava djelovanju.

Kod adolescenata koji pribjegavaju mazohističkim činovima, primarni motiv nije sticanje narcističkog zadovoljstva ili zadovoljenje potrebe za narcističkim ogledanjem u drugome. Ova situacija se razlikuje od mazošističkih činova kojima je cilj da obezbijede ogledanje od strane drugog, da dobiju njegovu potvrdu i odobravanje putem sopstvenog žrtvovanja. Radi se o različitim razvojnim fazama selfa. Mazohistički činovi kod adolescenata koji su predmet ovog rada usmjereni su na očuvanje strukturalne cjelovitosti. Ovo naročito važi za ponavljajuće površinske rezove. Istraživanja o prirodi i obliku rezova i rana pokazuju da se ponavljajući, blagi rezovi i ogrebotine često čine kako bi se unutrašnji afekti izbacili napolje. Duboki rezovi imaju simboličko značenje ponovnog ujedinjenja i spajanja s drugima (Pa 1969). U objašnjenjima koja se odnose na ovaj problem, u okviru teorije afektivne regulacije, teorije vezivanja, teorije granica, teorije objektnih odnosa i teorije nagona, zajednička tačka je očuvanje strukture i sprječavanje njenog raspada i dezintegracije.

U kliničkom okruženju ovi se pojedinci razmatraju u okviru različitih dijagnostičkih kategorija. Neke od njih su granični poremećaj ličnosti, poremećaj ponašanja (konduktni poremećaj), antisocijalni poremećaj ličnosti i intermitentni eksplozivni poremećaj. U projektivnim testovima, specifični obrazac djelovanja i manjak procesiranja uočavaju se u odgovorima na Rorschach test. Rad Catherine Marta sa adolescentima koji se samopovređuju pokazuje koliko su podaci dobijeni u kliničkim intervjuima i projektivnim testovima međusobno povezani. U svojoj studiji, u kojoj je kod adolescentica uzrasta od 14 do 17 godina analizirala mazohističke stavove u vidu isključivo površinskih rezova, Catherine Marta je došla do zaključka da mazošistička ponašanja po svojoj prirodi sadrže “zahtjev za pomoć”. Psihičke funkcije ovih adolescentica su bliske graničnoj psihopatologiji. Međutim, analiza protokola pokazuje da su one istovremeno i neurotične, narcističke (skoro granične) i dekompenzirano psihotične. U psihičkim funkcijama povremeno jasno izbijaju na površinu pubertetski konflikti, anksioznost vezana za seksualni identitet i strah od gubitka objekta ljubavi. Iako adolescenti u ovoj studiji imaju različite psihičke funkcije, analize ukazuju na to da svi dijele isti problem “granica”. Kazali smo da se značenje i funkcija mazošizma razlikuju u zavisnosti od patološkog stanja, psihičke organizacije i razvojne faze osobe. Mazohizam u psihičkoj strukturi adolescenta H., o kome će sada biti riječ, ima narcističku funkciju zaštite selfa od raspadanja i dezintegracije. Kod ovog adolescenta, koji mazošistički traga za akutnim iskustvima bola kako bi se osjećao stvarnim (ne mrtvim) u odnosu na samorazgrađujuću, granice gubeću reprezentaciju selfa, veoma su upečatljive njegove riječi kojima opisuje svoj doživljaj: “U normalnim situacijama ne mogu da plačem. To uspijevam tek kada se režem. Kada se režem, tada počinjem da plačem. Površinski zarezi na ruci su kao da štipaš pospanog čovjeka da bi ga probudio, razbudio; zarežem da bih ga probudila.”

Studijski primjer

H. ima 14 godina i jedino je dijete u porodici. Majka radi kao frizerka, a otac H. zbog intenzivne upotrebe alkohola nije u stanju da radi. Roditelji H. su se razveli kada je imala 7 godina. Razlog njenog prijema u bolnicu je pokušaj samoubistva trovanjem tabletama. H. kao razlog pokušaja samoubistva navodi “da ne mislim i ne osjećam”, naglašavajući da joj cilj nije bio da umre. Kao drugi razlog samoubilačkog pokušaja navodi: “Otprilike 15 dana se nijesam rezala, vjerovatno se sve to u meni nagomilalo. Prije 5–6 mjeseci opet sam pokušala da izvršim samoubistvo antipireticima. Ali ništa se nije desilo.” H. kaže da njen otac stalno pije alkohol i da je fizički zlostavlja, napominjući da se nasilje nedavno pojačalo. Samopovređujuća ponašanja kod H. počinju grebanjem ruku, da bi kasnije evoluirala u rezanje ruku, povremeno gašenje cigareta na ruci, udaranje glavom o zid, čupanje krastica sa rana na tijelu i slična ponašanja. H., čija je majka u prošlosti takođe pokušala samoubistvo, navodi da majka povremeno pije alkohol i da tada grebe svoje ruke ili udara sebe po glavi.

Školski uspjeh H. je do prije godinu dana bio vrlo dobar, ali se u posljednjih godinu dana sve manje bavi učenjem. Tokom njenog boravka u bolnici saznaje da je izbačena iz škole. Kaže da je posljednje školske godine u kratkim intervalima izlazila sa mnogo dječaka, da su se ti dječaci zbog nje sukobljavali i da je, usljed žalbi roditelja, izbačena iz škole. Dodaje da je školska uprava, smatrajući da bi zbog pokušaja samoubistva mogla da bude loš primjer drugoj djeci, takođe u tome vidjela razlog za izbacivanje.

H. opisuje ponašanje rezanja koje je smiruje kada je ljuta kao “kao da uzimam drogu”. Kaže da se uvijek reže u svojoj sobi, jer niko ne može da uđe u njenu sobu. Objašnjava: “Režem ruke u sobi, zato što ne želim da to neko gleda. Ne zato što bi me spriječili, već zato što je to uznemirujuće ponašanje. Ne volim da me gledaju. Plašim se i da pogrešno zarežem. Kada režem, grebem, plašim se da ne pogriješim, zato režem simetrično. Trudim se da pravim ravne linije. Kao zabava, poslije nekog vremena to se pretvorilo u zabavu. To je kao droga koju uzimaš dok slušaš muziku. Ponekad to radim dok slušam muziku.”

U početku je koristila olovku i vrh olovke, a kasnije je počela da koristi nož, žilet, makaze i čep od flaše. Kaže da najviše reže ruke i dodaje da čupa obrve i kosu i pali kožu oko prstiju. Iz onoga što priča, razumije se da pribjegava ovim ponašanjima kada se osjeća napeto, ljuto ili tužno, ili kada doživljava intenzivan bol. Kaže da joj to donosi veliko olakšanje. H. je ponašanje rezanja prvi put vidjela kod svojih drugova u školi i nekih očevih prijatelja i kaže da se, kada je otkrila njegov smirujući efekat, nešto što je počelo kao “zabava” pretvorilo u metodu koji je smiruje i udaljava od ljutnje i tuge. Navodi da je to za nju sada postalo zavisnost i nastavlja: “Rezanje i paljenje su postali zavisnost. To radim od osnovne škole. Imam strast prema krvi, volim da posmatram krv. Imam negativno raspoloženje. Režem se da bih se smirila, možda je pogrešno da se režem da bih se smirila, ali iako znam da je pogrešno, ipak sebi nanosim štetu. Prošlost mi stalno dolazi u misli, ne mogu da izbacim ono što sam doživjela iz glave, ponekad su mi 24 sata u mislima, tako lako to ne izbacujem.” Ove riječi H. pokazuju koliko dugo traju efekti njenih razočaranja i koliko je nizak njen prag frustracije (tolerancija na frustraciju).

H. kaže da se samopovređuje već dvije godine, tj. od šestog razreda, i da to obično radi jednom nedjeljno. U kasnijim razgovorima otkriva se da je otac H. seksualno zlostavljao dodirivanjem njenih genitalija. Otac joj je tom prilikom rekao: “Mogu da te dodirnem gdje god hoću, čas za rame, čas za grudi.” Ovdje se prisjećamo Ferenczijeve ideje o “konfuziji jezika nježnosti i jezika požude”: adolescentovo tijelo je sada seksualizovano. Seksualizovano tijelo ne dovodi adolescenta nespremnog samo pred sopstvenu nagonsku dinamiku, već adolescent može biti nedovoljan i u prepoznavanju, razlikovanju i mentalnoj obradi seksualnih zahtjeva odraslog, usmjerenih na njegovo tijelo, od drugih zahtjeva koje je dobijao kao dijete. Drugim riječima, dok odrasli govori jezikom požude, adolescent može i dalje da govori jezikom nježnosti. Iz onoga što H. priča vidi se da je, kada je otac dodirivao njene genitalije, krivila sebe i da je očevu rečenicu “dodirnuću gdje hoću” prepričavala potpuno bez emocionalne obojenosti.

H. oca dijeli na “starog” i “novog” oca. “Stari otac” je opisan kao demokratičan i snažan, dok je “novi otac” alkoholičar, sklon fizičkom nasilju i bez sposobnosti da razmišlja. Prema informacijama od majke, porodica se preselila u Azerbejdžan kada je H. imala dvije godine zbog majčinog posla. Pošto otac nije mogao da nađe posao, ostajao je kod kuće i brinuo se o H. Kako navodi majka, razveli su se kada je H. imala sedam godina i H. je dugo krivila majku za razvod. H., koja je fizički razvijenija od vršnjakinja, veća je i djeluje starije nego što jeste, doživljava menarhu sa 11 godina, godinu dana prije početka samopovređujućeg ponašanja. Majka kaže da je H. u djetinjstvu bila društvenija i da je njen odnos sa ocem tada bio bolji, ali da se to promijenilo nakon jedanaeste godine.

Njene riječi o pokušaju samoubistva daju dobar uvid u funkciju rezanja: “Već 15 dana se ne režem. Bilo je mnogo stvari sa kojima sam se borila. Kao da me rezanje štitilo od pokušaja samoubistva.” U ovim riječima vidimo adaptivnu i zaštitnu stranu samopovređujućeg ponašanja. Čin rezanja ima primitivnu, ali integrativnu ulogu u očuvanju integriteta ega. H. kaže da se prvi put povrijedila rezanjem u periodu kada je imala problem sa nastavnicom u školi. Navodi da ju je posebno naljutilo to što je majka, umjesto da je smiri, stala na stranu nastavnice. Opisuje događaj: “Nastavnica je tvrdila da sam satanista. Došla sam kući i ispričala to mami. Mama se složila s nastavnicom i nije me smirila, nije uspjela da me smiri. Poslije toga sam otišla i zarezala se i vidjela da me to smiruje i sprječava da vičem i galamim okolo.” Sljedeće samopovređivanje rezanjem dogodilo se kada se rastala od momka. “Tada sam se rezala nožem. Grebanje više nije bilo dovoljno da izbacim bijes, nije bilo dovoljno. Nijesam mogla da tugujem, tugovanje me je smirivalo. Rezanje me je takođe tjeralo da tugujem. Da bih mogla da tugujem i plačem, da bih osjetila bol, rezala sam se. Njegovo ime sam ispisala na ruku. (Ovo je primjer simboličkog rezanja.) Rezanje više smiruje od grebanja i manje boli. Gledaš krv, gledanje krvi jako smiruje. Oboje, i rezanje i gledanje krvi. Kako krv teče, tako se mržnja u meni prazni.” H. izgleda mirno tokom seansi, ali ono što priča potpuno je lišeno afekta, i to je značajno. Vidimo da H. ima velike poteškoće da osjeti bol i da izoluje svoje emocije, ali istovremeno ponašanje rezanja kao da otapa led koji je zamrznuo njene emocije i kao da tim putem pronalaze izlaz. Kako sama kaže, kao da štipaš nešto uspavano da bi ga probudio, razbudio. Možda se kod svakog adolescenta koji se samopovređuje suočavamo sa procesom koji se oblikuje prema njegovom unutrašnjem konfliktu i dobija funkcionalnost u skladu s tim. U mnogim slučajevima u anamnezi nalazimo postojanje seksualnog ili fizičkog zlostavljanja. Postoji pritisak pobude koja se pokušava zaboraviti, ali istovremeno teži da izbije napolje. Uobičajeno pojavljivanje u erinliku povezuje se sa ponovnim buđenjem seksualnosti, koja je nakon edipalnog perioda povučena pod zemlju i zaspala. Nakupljene pobude iz prošlosti, koje ne mogu da nađu izlaz, u nekim slučajevima pronalaze ovakav put. Možemo reći da su mazohistički činovi samopovređivanja kod H. upravo taj put koji je ona našla.

TAT protokol

KART 1

Dijete je tužno jer ne svira violinu. Sjedi, razmišlja šta da radi, kako da svira. Gleda note, gleda note dole. Ne mogu ništa više da izvučem. Možda je kažnjeno, mračno je.

Šta će se desiti na kraju priče?

Potrudiće se da svira, tražiće pomoć, uspjeće.

KART 2

Djevojka dolazi iz grada u selo. Djevojka koja se bavi školom. Pošto je iz grada, to je drugačija porodica. Oranjem njive se bave. Neko, jedna žena, posmatra poslove. Djevojka pokušava da usred tog haosa nastavi svoju kulturu. Haos? Poslovi, rad, odgovornosti, usred svega toga bavi se čitanjem, učenjem, takvim stvarima.

Šta će se desiti na kraju priče?

Stavlja se pritisak na djevojku, ona sve napušta i počinje da se priprema za život tamo.

KART 3BM

Žena koju je muž pretukao. Odbačena, gurana, umorna, iscrpljena, nemoćna, zgrčena u jednom uglu. Sve je trpjela, bojažljiva. Na kraju priče sve tako nastavlja. Ponovo će se bojati, kad pokuša da se suprotstavi, opet će poviti glavu, opet će biti pretučena.

KART 4

Kao neka scena varanja. Muškarac odlazi, žena pokušava da ga zadrži. Kao da hoće nešto da objasni. Muškarac ne sluša. Iza je druga žena. Prekrstila noge. Kao da on ide kod nje.

Šta će se desiti na kraju priče?

Žena ubjeđuje muškarca, on na kraju ne odlazi.

KART 5

Čuju se glasovi iz dnevne sobe. Služavka otvara vrata i ide prema mjestu odakle dolazi zvuk. Svjetlo u sobi je upaljeno, to primjećuje. Neko je upalio svjetlo u sobi, ona ide prema mjestu odakle dolazi zvuk. Na kraju priče nailazi na lopova. Počinje da trči, zove policiju. Lopov bježi.

KART 6GF

Sada, jedna djevojka radi. Dok radi, muškarac iza nje je uznemirava. Stoji iza djevojke. Muškarac pokušava da priča, da se upozna. Djevojci je to neprijatno i odbija ga.

KART 7GF

Kuća ima kćerku, na tu djevojku stavljaju odgovornosti. Ima mlađu sestru ili brata. Otac i majka se ne bave njima. Služavka u kući je umjesto majke. Pomaže djevojci u učenju. Djevojka istovremeno pokušava da se sabere i da se brine o bratu ili sestri. Na kraju priče ona odgaja svoje dijete i srećna je sa njim.

KART 9GF

Djevojke će da se kupaju u moru, u ruci drže odjeću. U tom trenutku nastaje oluja, more se talasa, vjetar duva, kiša pada.

Na kraju priče brzo odlaze.

KART 10

Sada otac grli sina. Ali grli ga poslije svađe, ljubi ga u čelo. Dijete se izvinjava, napravilo je veliku grešku i na kraju priče otac oprašta djetetu.

KART 11

Dešavaju se zemljotresi, kamenje pada na puteve. Dešava se eksplozija, mrak je, sve oko sebe osvjetljava, rat je.

Nemam ideju o kraju priče.

KART 12BG

Postoje ruže, drveće, zelenilo, napušteni čamac. Ne znam šta bi se moglo izvući iz ovoga. Ili, možda je nekad tu bilo more, more se povuklo, presušilo, umjesto njega izraslo je drveće, čamac je ostao tu.

KART 13B

Dijete se posvađalo sa ukućanima, izašlo je pred vrata i razmišlja. Ukućani su unutra, napolju je mrak, gleda šta se dešava napolju. Razmišlja da li je u pravu ili nije. Odlučuje da sjedi tamo dok mu roditelji ne dođu. Kao da se žali, s ljutnjom.

KART 13MF

Muškarac je bio sa ženom, kasnije imaju neslaganja, zatim on ženu davi i ubija, ona leži mrtva. Muškarac, pokajan zbog onoga što je uradio, ustaje i napušta to mjesto.

KART 19

Snijeg je pao, vide se prozori kuće. Iznutra se stakla magle od pare. Putevi su zatrpani snijegom, skoro neprohodni. Ljudi gledaju kroz prozor. Blaga mećava. Napolju je mrak… toliko.

KART 16

Prazna, potpuno nova stranica, crtanje je u rukama te osobe. Kako će da crta, šara, “glupira se”, to je njen izbor. Lijepo. Potpuno prazno, neproživljeno, neiscrtano, nekorišćeno.

TAT interpretacija

Kart 1

U odgovoru na prvi kart “dijete je tužno jer ne svira violinu” najprije uočavamo prisustvo negacije (nedostatka). Iz ove rečenice se razumije da dijete nije sviralo violinu po sopstvenoj volji. Međutim, izraz “možda je kažnjeno” pokazuje ulazak nad-ja u igru. Dijete osjeća kajanje i krivicu jer nije sviralo violinu i biva kažnjeno od strane nad-ja. U odgovoru na pitanje “Šta će biti na kraju priče?” vidimo da se ona usklađuje sa zahtjevima nad-ja: “Potrudiće se da svira, tražiće pomoć, uspjeće.” Ako adolescentsku potrebu za narcističkom strukturom i obavezu da se udalji od dječijih oslonaca sagledamo u svjetlu ovog odgovora, susrećemo se sa neurotskim obrascem (roditelji, nad-ja i osjećaj krivice).

Na drugom kartu vidimo prisustvo neadekvatno strukturisanog Edipa. Uočen je obrazac u kojem sagovornica poništava muškarca, deseksualizuje ženski lik i ostavlja ga anonimnim. Majku opisuje kao “jednu gospođu”. Uočeno je da likovi na kartonu nijesu međusobno povezani, što ukazuje na dominantnu izolaciju. U priči, koja se nastavlja nejasnim tonom, figurira majka sa kontrolnom ulogom i primjećuje se da je mehanizam intelektualizacije nedovoljan.

Na trećem kartonu uočavamo tragove snažnog mazošističkog fantazma. Vidimo da se sagovornica snažno koncentriše na ženski lik. Suočeni smo sa naglašenim, intenzivnim afektima i likom žene koja, uprkos svim patnjama i teškoćama, ostaje u istom položaju. Na kartonu na kojem očekujemo da saznamo nešto o sposobnosti da se nosi sa depresivnim afektom, sagovornica najavljuje da će ostati unutar snažnog mazošističkog fantazma.

Na sljedećem kartonu uočavamo izrazito neurotski odgovor. Želja i fantazija su prikazane na zadovoljavajući način, prisutan je dobro obrađen nagonski materijal i ustanovljen je edipalni trougao.

Na petom kartonu priča počinje prilično erotično, uz naglašene teme granica. Na kartonu na kojem očekujemo informacije o prvoj sceni, primjećujemo da se nad-ja ponovo aktivira i priču ponovo prepušta dijadi krivica–kazna.

Na šestom kartonu, na kojem se prepoznaje trag stabilnog očinskog lika, u odgovoru vidimo koliko je teško postaviti granicu prema ljubavnom objektu, ocu. Izraz “otac stoji iza djevojke” ukazuje na postojanje oca koji pruža podršku, ali istovremeno pobuđuje snažna, topla osjećanja.

Na kartonu 7 ponovo vidimo edipalnost koja još nije izgubila svoju “toplinu”. U odgovoru koji ukazuje na nedovoljnu funkciju majke služavka se pojavljuje kao oslonac, a priča se završava idejom da je sagovornica “bolja majka od svih”.

Na kartonu 9GF vidi se da sagovornica ne može da se nosi sa rivalstvom. U skladu sa njenim uzrastom, daje mnoštvo odgovora sa pokretom. Primjećuje se da sagovornica, uočljivom žurbom, naglo prekida priču i na taj način izbjegava rivalstvo.

Na kartonu 10, umjesto da ispriča priču o muškarcu i ženi iz iste generacije, sagovornica pogrešno opaža scenu i govori o ocu i sinu. Ponovo vidimo prvo jedan prekršaj i kaznu. Činjenica da priču priča kroz odnos otac–sin omogućava da se ona ne priča kroz sopstvenu poziciju. Vidimo situaciju u kojoj se scena iskrivljuje i ponovo pretvara u priču o krivici i kazni.

Na kartonu 12BG vidimo priču u kojoj se ne podnosi nedostatak i praznina i gdje sagovornica pokušava da pronađe originalna rješenja za to. Može se reći da se, uz dobro sceniranje i naraciju, uspješno bori s nedostatkom i prazninom.

Na kartonu 13B uočava se da su roditelji stalno uključeni u priču i da se u odnosima javljaju konflikti.

Na kartonu 19, kroz opis “unutra u kući je dobro, napolju je puno opasnosti”, prepoznajemo splitting mehanizam.

Prema TAT-u, najveći problem ove pacijentkinje jesu depresija, osjećaj ništavila i praznine. Postoji teškoća u nošenju sa depresivnim afektom.

Rorschach protokol

Tablica 2 1

Kart 1 Anketa Kodiranje
1) Podsjeća na šišmiša.
šišmiš, tijelo, krila, samo šišmiš.
Šišmiš? Tijelo, krila.

G.F+ A Ban

2) Dvije osobe,
podigle ruke gore.
Toliko.

dva dlana, noge
pošto imaju glave
zato sam rekla
da su dvije. Ruke su
podignute gore.

D.F+ H

Kart 2

3) Podsjeća na rendgen.
Evo rebar, karlične kosti.
Crvene… ne mogu da nađem
značenje. Na primjer, kažu krv?
Ne znam, kad vidim rendgen snimak
čovjeka, osjećaj je da ima neki
problem.

Rebra? Rendgen
ljudskog tijela.

G.FC’ rendgen/krv

Kart 3

4) Ovo je žaba, kao da ima žabu.
Toliko. Kao da se gleda odozgo. Žaba… toliko.

Noge, oči, usta
nema, samo tijelo.

D.FE A

5) Mogu li nešto da pitam?

Da li crveno na kartama
simbolizuje krv?

Pošto podsjeća na crveno i
kada tako misliš, različite
misli o krvi, kažem da ide
ka blagoj psihopatiji. Pošto
na svakoj karti ima crvene boje,
makar malo...

D.C Krv

Kart 4

6) Mogu li da gledam kako hoću?

Podsjeća na eksploziju. Kao dim, para.
Kada se desi eksplozija, širi se okolo. Ali
lijepo je. Kad bih mogla, uzela bih ovo i
okačila na zid.

Eksplozija? Tačno ne znam,
kad nešto eksplodira, bude
para, dim, kao ovdje. Zbog
pare postoje mutni dijelovi,
bijele površine.

(Kad nešto razmišljam,
boli me glava.)

G.kobE dim/para

Kart 5

7) Sve liči na šišmiša.
I ovo liči. Opsjednuta sam
šišmišima. Ovdje je šišmiš.

Šišmiš? krila, uši,
noge, toliko. Ništa drugo
ne podsjeća ni na šta.

(Odmah je vratila karticu.)

G.F+ A Ban

Kart 6

8) Biće čudno, ali
kao da su iskopali zemlju
i stavili mač unutra. Samo
mač, lijep mač.

Mač? Mač iz starih
vremena, kao novi mač.
Iskopali su zemlju taman
toliko da mač stane.
Kao da gledamo odozgo.

G.F+ mač/zemlja

Kart 7

9) Dva zeca stoje jedno naspram drugog
ali kao da gledaju jedno u drugo.
Lica podsjećaju na ljudska lica.
Kao odraz u ogledalu.
Znači zec sa ljudskim licem.

D.F+ H/A

10) I još, hm…
Kao da ima različitih stvari,
oči… Oči su me uplašile.
Kao da imaju stroge izraze lica.

Strogi izrazi? Samo
drugačiji, inače volim oči.

D.FClob Hd

Kart 8

(>) Ovdje postoji odraz, ovdje,
ali odraz na vodi.

Odraz.

11) Jedan kameleon. Dok hoda
po travi, vidi se njegov odraz.

D.kan A/odraz

12) U tom trenutku sunce zalazi. Crvenilo,
zato što je crvena boja.

Sunce zalazi, ovo je
njegov odraz.

D.CF Priroda/odraz

Kart 9

Ovo mi ništa ne govori.
Zaista ništa ne govori.
Prazno! Besmisleno, ništa mi ne
privlači pažnju. Simbolizuje zbrku.
Zelena boja pokazuje zbrku.
Kao da je mozak onoga koji je ovo
nacrtao potpuno pomiješan.
Može da bude nečiji
haotičan život.

Odbijanje/Apstrakcija

Kart 10

13) Kao da ima morskih plodova. Škampi.

14) Školjka.

15) Morski konjić.

16) Morski puž.

17) Krv u moru. Krv u moru
pravi drugačiju sliku.

18) Jedan miš.
19) I dva raka.

Krv? Jednom mi se
noge posjekle u moru.
Slika krvi u moru
rasipala se.

D.F+ A

D.F+ A

D.F+ A

D.F+ A

D.C Krv

D.F+ Krv

D.F+ A Ban

Tablica 22 PSIHOGRAM

R:19 FC’:1 F+;11 Krv;3 R.C%; 9/19;%47
G;5 C;2 Priroda:1 T.R.I:0/4
D;14 CF;1 Rendgen;1 A% 52
H: 1 FE;1 Dim;1 H% 10
Hd;1 kobE;1 Odraz;3 G%26
H/A;1 FClob;1 Element;1
A;10 K;0 Objekat;1
Ban:3 krv;1 Odbijanje/apstrakcija;1

Najviše joj se dopao kart IV
“Volim eksplozije. Kao da ima blagog bunta. Kao što rekoh, možeš ga okačiti na zid. Na neki način me je smirio.”

Najviše nevoljeni kart 9
“Za ovaj nijesam mogla ništa da kažem. Ne volim nejasnoće. Boje su odbojne. Ova zelena me guši. Zato mi se nije dopao.”

Rorschach interpretacija

Gledajući cijeli Rorschach protokol, možemo reći da je H. djelimično prilagođena. Test počinje banalnim odgovorima i “dva čovjeka” odgovorom u kojem se vidi identifikacija s ljudskim likovima. U početku je prisutan određeni socijalni sklad. Izraz “podigli ruke gore” podsjeća na traženje pomoći.

Na drugom kartonu odgovor “rendgen” i asocijacija “osoba s problemom” pokazuju da H. pribjegava somatizaciji. Odmah potom dolazi odgovor “krv”, što je sirovi, neobrađeni nagonski odgovor. Protokol, koji je počeo adaptivnim odgovorima, drugim kartonom, zbog njegove sposobnosti da aktivira nagone, ukazuje da se nagonski materijal ne može adekvatno obraditi.

Na trećem kartonu prepoznajemo “depresivnu i narcističku” stranu H. U sljedećem odgovoru primjećujemo potrebu da se osloni na kliničara. Intenzivna pobuda koju izaziva crvena boja dovodi do osjećaja bespomoćnosti. H. čak tvrdi da crvenu boju vidi i na prvom kartonu, na kojem je uopšte nema. Odgovori pokazuju veoma snažnu nagonsku preplavljenost. Slabost zaštitnih štitova otkriva potrebu za osloncem.

Na četvrtom kartonu srećemo se sa nagonski moćnim, teško kontrolisanim nad-ja. Odgovori “dim, para” ukazuju na potrebu da se neke stvari ostave maglovitim i na prisustvo problema koji se pokušavaju sakriti. Istovremeno, uz odgovor na čist E, prisutna je i potreba da se nekontrolisano i preplavljujuće na neki način učini stabilnim. H. želi da “učvrsti” nestabilan objekat na različite načine – na kartonu tako što kaže “okačila bih ga na zid”, u životu tako što pravi simetrične rezove na rukama.

Posmatrana u cjelini, priča o odnosima otkriva mali broj odgovora sa odnosima, što ukazuje na tendenciju da se objekti ne približavaju jedni drugima, da se spriječi odnos i bliskost.

Na petom kartonu odgovor predstavlja nastavak četvrtog – izraz “opsjednuta sam šišmišima” pokazuje tendenciju da se “zalijepi” za objekat. Ova potreba da se pričvrsti za jedan objekat toliko je jaka da H. brzo odlaže karticu, kao da je preplašena sopstvenom potrebom za vezivanjem.

Na šestom kartonu “mač”, koji je u neurotskim organizacijama falusni simbol, ovdje dobija drugačije značenje: “mač je zaboden u zemlju onoliko koliko treba”. Ovaj odgovor odražava potrebu da H. bude “primljena” i “sadržana” od strane majke – objekta. Mač, tj. H., zabada se u majku onoliko koliko je potrebno da ona bude jedina koja ulazi unutra. Stvoren je objekat u kojem se može smjestiti.

Od kartona selfa nadalje H. počinje da izražava svoju glavnu problematiku. Na sedmom kartonu, koji započinje adaptivnim odgovorom, ona transformiše odgovor “zec” u “čovjek” i na kraju kaže “zec sa ljudskim licem”. Čim se pojavi potreba za objektom (čovjekom), odgovori počinju da se kvare. Potreba za objektom, zbog straha od separacije, dovodi do perceptivnih poremećaja. Odraz, ogledalski lik, govori o jednakosti, o tome da je drugi zapravo odraz subjekta. Izrazi “uplašene oči” i “strogo lice” upućuju na odnos s majkom.

Na kartonu 8 odgovor “kameleon” ukazuje na objekat koji se ne može stabilizovati, koji se stalno mijenja. Odgovor “zalazeće sunce” ponovo nas vraća depresivnoj temi.

Na devetom kartonu, koji ispituje rane objektne odnose, H. prvo daje odgovor odbijanja, a zatim apstrakciju. Njena apstrakcija “kao da je mozak onoga ko je ovo nacrtao potpuno pomiješan” govori o kaotičnoj prirodi ranih objektnih odnosa.

X kart, koji se sastoji od raštrkanih oblika, stavlja pred nas pitanje kapaciteta integracije tjelesne slike. Odgovor H. “krv koja se razliva u vodi” pokazuje da su granice selfa i tjelesne slike narušene i da postoji rizik od “raspadanja”.

Slika tijela

U Rorschachu je važno kako se slika tijela projicira na materijal. Cijeli test daje informacije o slici tijela, ali je poseban značaj dat kartama I i V. U ovom slučaju, na kartama I i V, uprkos praznim bijelim prostorima i prekidima na ivicama, H. daje cjelovite, neiskrivljene odgovore i uspijeva da predstavi self kao cjelinu putem G i F+ odgovora. Na IX kartonu, na kojem nema jasnih oblika na koje bi se subjekt mogao osloniti, vidimo da se unutrašnja slika tijela i granice između unutrašnjeg i spoljašnjeg gube. H. najprije odbija karton, a zatim daje apstraktan odgovor. Kart IX, koji dopušta regresiju i poziva subjekta da se preda pregenitalnoj simbolizaciji majke, najčešće je odbijani karton kod adolescenata koji se samopovređuju. Ove “odbijajuće” reakcije mogu se posmatrati kao odbrambeni stav koji omogućava izbjegavanje bilo kakvog afektivnog tona. Istovremeno, odbijanje kartona koji adolescentu donosi pregenitalne teškoće može da predstavlja aktivnu reakciju na osjećaj da je subjekt preplavljen spoljašnjim nadražajima.

U tom smislu, često citirana rečenica ovih adolescenata “samo ja mogu sebi da nanesem štetu” odražava ovu aktivnu poziciju. Odbijanje IX kartona istovremeno izražava osjećaj nemoći i nedostatka. Izbjegavanje odgovora, poput poricanja, omogućava subjektu da se brani od pobude koja prijeti integritetu i koju nije moguće simbolizirati.

Kod H., odgovor nakon odbijanja pokazuje da se ona djelimično razlikuje od ostalih adolescenata sa ovom patologijom. Iako se muči, H. ipak uspijeva da govori o situaciji koja prijeti integritetu identiteta. H. je u potrazi za osloncem, ali o najranijim odnosima kaže da su “allak bullak, teško shvatljivi”. Objekt na koji se oslanja sam je taj koji ima potrebu da se osloni na nekog. H. ima objekat, ali postoje ozbiljni nedostaci u njegovoj sposobnosti da sadrži i umiruje. Zbog toga H. pokušava da uspostavi kontinuitet identiteta putem rezanja – tako što održava razmak koji je sama odredila.

Kroz rezove i tragove na koži ona radi ono što nastoji da postigne sa objektom: da ga učvrsti i učini neprekidnim. Ona pokušava da spriječi da se unutrašnja zbrka i haos pretvore u raspad selfa ili druge teške patološke oblike. Njena borba za cjelovitost vodi se na dvije fronte: na jednoj su adolescentne teškoće, a na drugoj osjećaj da je tijelo glasnik prinudnih promjena.

Separacija i individuacija

Posjedovanje subjektivnog identiteta prije svega zavisi od toga da li se subjekt može diferencirati od drugog i individuizovati. Subjekt može da stekne svoj identitet samo ako uspije da se odvoji od drugog.

U Rorschach protokolima adolescenata problem nediferenciranosti se najjasnije vidi u:

– odgovorima sa dvostrukim figurama (blizanci, spojene figure, odrazi u ogledalu)
– sadržajima koji spajaju različite vrste u jednu
– nediferenciranim figurama kojima često prate C’ i brojni odgovori sa sjenčenjem (E), što ukazuje na krhku reprezentaciju selfa.

U slučajevima ozbiljnije narcističke deficijencije i straha od gubitka objekta, mogu se javiti suprotne slike – umjesto E odgovora, pojavljuju se kob odgovori i usvajaju se stavovi usmjereni ka djelovanju.

U odgovorima H. na problem diferencijacije i individuacije prvi put nailazimo već u anketi za kart 1: “Pošto ima dvije glave, rekla sam da su dvije.” Od kart 7 nadalje, sa nizom odgovora na temu ogledala i odraza (“podsjeća na odraz u ogledalu”, “ovdje ima odraz”, “kameleon hoda po travi, sunce zalazi, to je njegov odraz”), ona ukazuje na isti problem.

Posebno višestruki odgovori sa odrazima u ogledalu i refleksijama pokazuju da je adolescent u potrazi za uporištem u anaklitičkim odnosima, zato što podrška koja dolazi iz objekta nije dovoljna. Ovaj osjećaj nezadovoljenosti i nedostatka u kontaktu s okolinom vodi ka krhkosti u reprezentaciji selfa.

Važno je imati na umu da se takvi odgovori mogu javiti i kod adolescenata bez patologije. Poznato je da je u adolescenciji do određene mjere prirodno da se postojeći narcistički oslonci zaljuljaju. Transformacije tijela pod dejstvom erinlika i gubitak idealizovanih roditeljskih slika dovode do podrhtavanja tih oslonaca. U reprezentaciji selfa, ova narcistička krhkost se, na kartama V, VIII, IX i X, naizmjenično pojavljuje kao depresivnost (C’, clob, depresivni sadržaji) ili kao megalomanska sve-moć.

Treba razmotriti i porast ili pad impulsivnih reakcija. U tu svrhu analiziraju se pokreti objekata (kob) i odgovori na boju.

Kob odgovori (pokreti objekata) – porast impulsivnih reakcija

Sa erinlikom dolazi do impulsivne neravnoteže. Porast impulsivnosti je očekivan i u Rorschachu se vidi kroz povećanje kob odgovora. Iako očekivan, porast mora biti pažljivo analiziran. Sadržaj kob odgovora ponekad otkriva početak patoloških procesa.

U protokolu H. nema očekivanog porasta kob odgovora. Na kart 4, odgovor “podsjeća na eksploziju, dim, para, širi se okolo” je kob odgovor praćen čistim E. Ovaj odgovor u kombinaciji sa čistim E ukazuje na neobuzdanu strukturu arhaičnog nad-ja. Odgovori “eksplozija, dim, para” su česti kod adolescenata, ali ovdje, uz snažno i nekontrolisano nad-ja i E, istovremeno se javlja i potreba da se nešto neuhvatljivo učini stabilnim. Kao što smo već naglasili, H. želi da objekat učvrsti.

Odgovori na boju

Teškoće u nošenju s uzbuđenjem i pobudom, smanjena kontrola i sklonost ka djelovanju izražavaju se u Rorschachu povećanjem C odgovora. Djelovanje, sve dok ne sadrži destruktivne elemente, u adolescenciji može biti očekivano. Pastelne karte često dobijaju odgovore. Međutim, broj C odgovora i njihova sadržina, kao i to na kojim kartama se javljaju, nose veliko značenje.

U ovom protokolu, na kart 2 postoji jedan FC’ odgovor, dva čista C odgovora i jedan CF odgovor. Dva čista C odgovora odnose se na “krv”.

Dva FC’ odgovora i jedan CF odgovor (“sunce zalazi”) ukazuju na depresivno raspoloženje. Treba naglasiti da većina adolescenata koji se samopovređuju dolazi u kliniku s jakom depresijom. Ovi adolescenti veoma teško podnose depresivni afekat.

U ovom slučaju, i u TAT i u Rorschachu, vidimo depresivne teme i teškoće u nošenju s njima. Zapravo, depresivno raspoloženje je očekivano u adolescenciji, jer je to dio same faze. Njegovo potpuno odsustvo može biti razlog za zabrinutost.

U Rorschachu se depresivni afekat prvi put pojavljuje na kart 2 kroz FC’ odgovor “rendgen”. Narcistički depresivni ton vidimo u FE odgovoru na kart 3. E odgovori takođe upućuju na narcistički depresivni aspekt. Na kart 8 se ponovo javlja depresivnost kroz odgovor “zalazeće sunce”.

Rezimirajući do sada izrečeno:

• Sagovornica ima djelimičan socijalni sklad. Vjerovatno u početku nema problema u kontaktu s drugim. Problem nastaje na nivou vezivanja.
• H. zbog potrebe za stabilnošću objekta može da se samopovređuje rezanjem.
• Zbog intenzivne anksioznosti separacije odnosi se prekidaju upravo na tački vezivanja.
• Kapacitet investiranja u objekat je djelimičan. Odgovor “čovjek s podignutim rukama” ukazuje na traženje pomoći od drugog.
• Osoba ne može da kontroliše nagonski materijal niti da ga mentalno reprezentuje. Suočena s intenzivnim nagonskim preplavama, osjeća se bespomoćnom, a taj nagonski talas prijeti selfu. Pošto nema kapacitet za rad na afektivnoj regulaciji, pribjegava samopovređujućem ponašanju, koje ima defanzivnu funkciju u zaštiti selfa.
• Krv je, poslije rezova, drugi balansirajući element. Zbog slabih zaštitnih štitova, nadražaji koji probijaju psihičku strukturu i pogađaju je bez obrade izbacuju se putem krvi. Izjave poput “smirim se kad vidim krv”, “gledanje krvi me opušta”, često viđene kod ovih adolescenata, govore o funkciji krvi kao sredstva putem kojeg se neobrađeni nadražaji izbacuju napolje.
• Kada ne može da obradi nagonski materijal, kao na kart 2, H. pribjegava somatizaciji. To vidimo i u izjavi iz ankete na kart 4: “kad nešto mislim, boli me glava”. U tom slučaju nadražaj toliko intenzivno i probijajuće doživljava da gubi granicu i osjeća to u tijelu.
• Osoba se oslanja na odnose i traži uporište u drugome.
• Kada je upitana koji kart joj se najmanje dopada, rekla je “najviše mrzim ovaj kart”. Kao i na testu, i ovdje vidimo izraženu mržnju prema majci koja nije uspjela da sadrži i umiri.
• Majka koja ne može da sadrži i umiri, kao da se želi aktivirati, “oživjeti”. Izjave poput “rezanje me smiruje, vraća me sebi, oživljavam” mogu se povezati i sa pokušajem da se oživi “mrtva majka” u zajedničkom tijelu iz kojeg se nije diferencirala.

Zajedničke tačke u Rorschach protokolima djevojaka adolescenata koje se samopovređuju rezanjem

Uočava se povećan broj H i (H) odgovora. To je povezano s potrebom za osloncem u narcističkim patologijama. Povećanje (H) odgovora ukazuje na poremećaj sekundarnih identifikacija.

Očinski lik je izrazito sadistički (kart 4), nanosi bol i primjenjuje nasilje. U Rorschachu se odražava kao lik sa bičem. Majka je takođe percipirana kao sadistička. Međutim, kod majke se sadizam ispoljava na način koji “prožima”, invadira i ne dopušta autonomiju – poput paukove mreže, obavija i guši, ali i uništava. Autoritarne figure su sadističke. Majčina pretjerana “dobrota” i intervencionizam takođe postaju sadistički.

Kod mazohističkih adolescenata sa graničnom ili narcističkom problematikom, zbog slabosti unutrašnjih objekata javlja se potreba da se objekat stabilizuje putem senzornog materijala – svjetla, dodira, itd. Rezanje i krv mogu biti dio tih senzornh elemenata. Odgovori u protokolu pokazuju različite načine na koje se objekat pokušava stabilizovati (npr. “majka je tu na fotografiji, ali je istovremeno i nema”). Izjave poput “moram da vidim krv” kod mnogih adolescenata koji se režu u klinici odražavaju misao “moram da vidim objekat da bih vjerovala u njegovo postojanje”.

Ovi adolescenti ponekad kažu: “Samo ja mogu da nanesem sebi štetu.” U toj rečenici je misao “kontrola je kod mene”. Self biva aktiviran rezanjem, pokreće se i suprotstavlja tanatosu – eros se stavlja u funkciju. Adolescent ne zna kako drugačije da aktivira self. U suženom polju autonomije njihov jedini čin je rezanje. Rezanje aktivira self, pokreće ga. Borba sa nagonom smrti vodi se ovdje rezanjem. Na taj način mazošizam služi nastavku života. Iako se čini da se suprotstavlja principu uživanja ili da je s njim nespojiv, zapravo na patološki način služi istom principu. Kako kaže Freud, princip uživanja je čuvar života. Zbog toga se u literaturi stalno naglašava razlika između samopovređujućeg ponašanja (self-mutilation) i pokušaja suicida. Cilj suicida je uništenje selfa. Kod splitting mehanizma, kao što se dobri objekt odvaja od lošeg i čuva, tako se i ovdje self nastoji sačuvati u cjelini.

Kod ovih adolescenata nalazimo osjećaj nedovoljnosti, narcističku osjetljivost i povrijeđenost u reprezentaciji selfa.

Kod samopovređujućih adolescenata srećemo i veoma pasivne, previše pokorne odgovore, i veoma agresivne, aktivne odgovore. Kao što je Anna Freud navela, ili se identifikuju sa sadističkim nad-jom ili mu se pokorno potčinjavaju. Ovi adolescenti ili ulaze u sadističko ponašanje ili pribjegavaju mazošističkim načinima suočavanja.

Najčešći odbrambeni mehanizmi kod ovih adolescenata su splitting i projektivna identifikacija. Projektivnom identifikacijom, kada osoba doživi persekutivnu anksioznost, zbog krhkosti granica između unutrašnjeg i spoljašnjeg, primorana je da “loše” projektuje napolje. Ovdje se može povezati s Kleininom predstavom o persekutivnoj anksioznosti, prema kojoj subjekt projektuje unutrašnju ljutnju i loše dijelove na spoljašnji svijet, koji zatim doživljava kao opasan. Dobri objekt se mora odvojiti od lošeg i sačuvati.

Ovi adolescenti imaju snažnu potrebu za zavisnošću, ali kada ulaze u odnos s drugim, Rorschach govor se kvari. Jedna potreba je da se oslone na drugog, čak i da budu zavisni, a druga je strah od gubitka objekta čim se odnos uspostavi.

Dio ovih adolescenata ima narcističku problematiku. U njenom razvoju bitni su zapostavljanje i nedostatak dozvole za autonomiju.

Za ove adolescentkinje jedini način da se odvoje od invadirajućeg, sadističkog autoriteta koji ne dopušta autonomiju jeste rezanje. Njihova mržnja se izražava kroz rezanje. Pošto mržnja ne može da se verbalizuje, ona se izražava kroz djelovanje. Kod mnogih njih vidimo da režu i grebu kožu tako da napišu riječ “mržnja”. Postojati = mrzjeti. Izraz mržnje ostvaruje se kroz rezanje. Dakle, za njih je nasilje uslov postojanja.

Ovi adolescenti tragaju za pomoći. Često na prvom kartonu vidimo figure koje se mole. Molitva može da ima i mazohistički odraz: moli se onaj koji trpi i koji je nemoćan.

U Rorschach odgovorima ovih adolescenata česti su odgovori sa “omotačima” (zarf). Ti odgovori su opšti izraz potrebe za zaštitom. Na kartama na kojima se javljaju “omotači” često vidimo regresivne odgovore. Šeširi, povijanje, kape su neki od njih.

Uz povećanje neobuzdanih nagonskih odgovora, uočava se i snažno naglašavanje sadržaja “krvi” i tendencija da se vidi krv čak i na kartama na kojima nema crvene boje. Kao što adolescenti u klinici često kažu “moram da vidim krv”, tako se u protokolu krv pojavljuje kao sredstvo izbacivanja preintenzivnih, neobrađenih nadražaja, koje psihički aparat ne može da obradi.

Kapacitet ovih adolescenata da budu sami je veoma nizak. Često viđamo odgovore poput “spojeni su, sjedinjeni, kao blizanci”, što ukazuje na potrebu da se “zalijepe” za drugog i na potrebu za zavisnošću.

Kod djevojaka adolescenata koje se samopovređuju, na kart 3 vidimo da se mogu identifikovati sa ženskim likom i ženstvenošću. Da bismo to objasnili, korisno je prisjetiti se Freudovih razmišljanja o ženskoj kastraciji.

S. Freud kaže, pozivajući se na činjenicu da ne treba da postoji strah od ponavljanja nečega što se već dogodilo: kod djevojčice se Edipov kompleks postepeno gasi zato što nedostaje razlog za “prevazilaženje kompleksa”, pošto je kastracija već na djelu (Freud 1925). Freud smatra da superego kod djevojke nikada ne dostiže snagu i nezavisnost superega kod muškarca. Kastracioni kompleks kod djevojke je gura prema ocu i priprema za Edip. Ova promjena objekta primorava je, razočaranu ranim prekidom odnosa s majkom, na usvajanje nove pozicije. Promjena objekta zahtijeva da napusti homoerotski odnos s majkom i vodi, uz sve rizike, ka formiranju edipalnog rivalstva.

Dugotrajno trajanje fuzionih iskustava između majke i kćerke može da omogući formiranje stabilnog primarnog identiteta, sa ženskom suštinom u pogledu seksualnog identiteta, ali istovremeno donosi konflikte zavisnosti/autonomije i aktivnost/pasivnost. Oslobađanje od ove simbiotske veze je teže za djevojku nego za dječaka.

Prisjetivši se ovih Freudovih razmišljanja o ženskoj kastraciji, možemo naglasiti da, prema rezultatima rada Catherine Matha, mazohistički činovi u adolescenciji mogu biti povezani s preispitivanjem sopstvenog seksualnog identiteta, produženjem fuzione veze majka–kćerka i konflikte oko aktivnost/pasivnost i separacije od majke.

Klinčke zajedničke karakteristike djevojaka adolescenata koje se samopovređuju

• Uzrast od 14 do 17 godina.
• Početak samopovređujućih (self-mutilativnih) ponašanja, posebno rezanja, između 12. i 13. godine.
• Ponavljajući karakter rezanja u određenim intervalima.
• Roditelji su se često razveli dok su bile male.
• Glavni razlozi dolaska u kliniku su veliki depresivni poremećaj i samopovređivanje (prije svega rezanjem).
• Uopšteno gledano, nema zloupotrebe alkohola i supstanci.
• Školski uspjeh je do pojave velikog depresivnog poremećaja bio relativno dobar, bez bježanja iz škole i bez težih disciplinskih mjera.
• Samopovređivanje rezanjem i druga self-mutilativna ponašanja nijesu povezana s uzimanjem supstanci ili alkohola.
• Nema ozbiljne zloupotrebe alkohola i droga.
• Jedan od roditelja ima psihijatrijsku anamnezu (pokušaj samoubistva, intenzivna upotreba alkohola i supstanci, disocijativni poremećaj).
• Brat ili sestra mogu imati poremećaje ishrane i samopovređujuća ponašanja.
• Samopovređujuća ponašanja se kriju.
• Dijelovi tijela koji se sijeku: podlaktice, noge, ručni zglob i vrat.
• Rezovi su povremeno dublji, ali nikada toliko da prouzrokuju trajnu invalidnost ili amputaciju ekstremiteta.
• Samopovređivanje obuhvata rezanje, paljenje kože, čupanje krastica, namjerno raskrvarivanje rana, udaranje glave, čupanje kose.
• Kao razloge navode: trenutno olakšanje, kontrolu bijesa, smirenje kad vide krv, smanjenje napetosti ili postizanje zadovoljstva.
• Skarifikacije kod ovih adolescentkinja nijesu pokušaji samoubistva.
• Samopovređujuća ponašanja nijesu u službi teatralnosti, otvorene dobiti ili kontrole nad drugim.
• U anamnezi ovih adolescentkinja često postoji fizičko i seksualno zlostavljanje.
• U anamnezi se često nalazi barem jedan pokušaj samoubistva tabletama.

Stav prema riziku

Osoba ne čini samopovređivanje da bi riskirala život.
Osoba to čini da bi okončala život (kod suicida).

Tablica 1. Razlike između self-mutilacije (samopovređivanja) i suicidalnog ponašanja

Procjenjivani elementi

Self-mutilacija (samopovređivanje)
Suicid (samoubistvo)
Dimenzija mazošizma
Prisutna je i ide uz mazohističke činove.
Mazohistički činovi nijesu primarni.

Životni cilj
Samopovređivanje služi nagonu života i nastavku života.
Suicid služi nagonu smrti, cilj je okončanje života.

Efekat na self
Self se aktivira nasuprot nagonu smrti.
Kod suicida cilj je uništenje selfa.

Uloga psihičkog bola
Bol ima zaštitnu funkciju.
Osoba pokušava da izbjegne bol.

Ponavljanje
Ponavljajući karakter je bitna odrednica.
Ponavljanje nema posebnu odrednicu.

Afekt poslije čina
Poslije čina dolazi do smirenja, opuštanja, osjećaja zadovoljstva, pražnjenja bijesa.
Poslije pokušaja suicida često se pojačavaju osjećaj krivice i bezvrijednosti.

Uloga depresije
Depresivno raspoloženje je prisutno.
Intenzivno depresivno stanje je jedan od glavnih razloga.

Nivo smrtnosti
Samopovređujući činovi nijesu usmjereni na vitalne dijelove tijela.
Kod suicida, zbog cilja uništenja selfa, radnja je smrtonosna i usmjerena ka vitalnim dijelovima.

Intenzitet nasilja
Površne promjene na koži, modifikacije.
Duboki, potencijalno smrtonosni udarci i lezije.

Zašto češće kod djevojaka?

Drugo objašnjenje zašto se self-mutilacija češće javlja kod djevojaka daje M. Klein. Klein naglašava investiciju u “prijemne otvore” ženskog tijela i kontinuitet nagonske linije od oralnog ka genitalnom (analogija usta/vagina). Ovaj prijemni aspekt, tj. kontinuitet od prvog stadijuma oralnosti do genitalnosti, stvara posebnu situaciju u psihoseksualnom razvoju djevojke, različitu od one kod dječaka. Kod dječaka se pasivni prijem preobražava u aktivnu penetraciju. Na taj način se za djevojku formira specifičan rizik. Teže se oslobađa od primarnih procesa i nesvjesnog “bivanja posednutom”.

Većina autora navodi da self-mutilacija počinje u dobi od 12–14 godina, što približno odgovara početku menstruacije kod djevojaka. U tom periodu djevojke mogu seksualni razvoj doživjeti kao seksualni napad i pribjeći rezanju da bi se odbranile od tog “napada”. Ove adolescentkinje ne mogu da verbalizuju seksualni razvoj i prateći nemir. Teškoće u regulaciji drugih afekata ovdje se ponovo pojavljuju – umjesto reprezentacije, javlja se čin.

Druga perspektiva je da rezanje ponekad predstavlja simbol moći, snage i hrabrosti. Kao da misao “nekad sam bila kastrirana” biva nadomještena stavom da se kroz rezanje suprotstavlja osjećaju kastracije – kao revanš: “ja se sama režem, podnosim bol, čak osjećam zadovoljstvo, izdržim rezanje”. Ovakav stav prepoznajemo u izjavama samopovređujućih adolescentkinja: rezanje se opisuje kao izraz snage i hrabrosti. One su spremne da učine nešto što većina ljudi ne može ni da zamisli.

Laufer (1991) smatra da su samopovređivanje, anoreksija nervoza, bulimija i pokušaji suicida kod djevojaka adolescenata izraz buntovnog odgovora na strogo kažnjavajuću majku. Adolescentkinje svoj tjelesni imidž doživljavaju kao kažnjavajući objekt. Odnos sa majkom određuje tjelesni imidž djevojke.

Bibliografija

İkiz Tunaboylu, Bengi Pirim Düşgör, Neslihan Zabcı, Ayşe Elif Yavuz, İrem Erdem Atak, Songül Ataç, Burçin Alsancak Sönmez, Funda Akkapulu. Rorschach Kodlama Kitabı 1 “Ergen Normları”, Bağlam Yayıncılık, januar 2007.

S. Ferenczi (1933) Confusion of Tongues between Adults and the Child. Final Contributions to the Problems and Methods of Psychoanalysis, London, Hogarth Press, 1995.

Stolorow Robert D. & Lachmann Frank M. Psychoanalysis of Developmental Arrests: Theory and Treatment. International Universities Press, New York.

Strong Marilee A. Bright Red Scream: Self-Mutilation and the Language of Pain, Penguin Books 1998.

Tillman Jane G., Ph.D. (1999). Erotized Transference and Self-Mutilation, The Psychoanalytic Review.

Walsh, W. Barent. Treating Self-Injury: A Practical Guide, The Guilford Press, New York 2006.

Yansıtma, “Psikopatoloji ve Projektif Testler Dergisi”, Ergenlik Sayısı, br. 5/6, decembar 2006, Bağlam Yayıncılık.

Yansıtma, “Psikopatoloji ve Projektif Testler Dergisi”, Cinsellik Sayısı, br. 11/12, decembar 2009, Bağlam Yayıncılık.

Abstract

This study focuses on self-mutilation behaviour in female adolescents. It discusses the relationship between masochistic acts of scarring on the body and underlying psychic dynamics. Rorschach and TAT protocols of a female adolescent admitted to a clinic for this reason are included and examined.

Keywords: Female adolescents, self-mutilation, masochism.

Pošaljite e-mail autoru članka

ERGENLİKTE MAZOŞİZM – Pojmovi: adolescencija, mazošizam, mazošizam u adolescenciji, mazoista, erotogeni mazošizam, ženski mazošizam, moralni mazošizam, što je mazošizam, uzroci mazošizma, razlozi mazošizma, mazošizam u mladosti, mazošizam kod mladih, mazošizam kod adolescenata, Rorschach protokol

Da biste citirali iz ovog članka, u tekst iz kojeg citirate treba da dodate sljedeću napomenu:

“ERGENLİKTE MAZOŞİZM” – sva prava na ovaj članak pripadaju autoru Psk. Fatih SÖNMEZ i članak je objavljen u biblioteci portala TavsiyeEdiyorum.com (http://www.tavsiyeediyorum.com).

Uz uslov da se doda ova napomena, iz članka se mogu praviti kratki citati u skladu sa Zakonom o autorskim i srodnim pravima, ali se članak ne može u potpunosti kopirati ili objaviti na drugom mjestu bez dozvole autora.

Drugi članci Psk. Fatih SÖNMEZ:

Šiddet Mutlu Evlilikler İçin Öneriler Eyvah Paniğim Yine Atakta! Anoreksiya Nervoza Panik Atak Yeme Bozukluğu Kendine Zarar Vermenin Bir Başka