Ne znam da li ima onih koji su slušali pjesmu koju izvodi Placebo, ''Song to Say Goodbye'', i gledali njen spot? I meni je jednom prilikom privukla pažnju kada ju je jedan moj klijent naglasio kako bi opisao svoje stanje, i nakon što sam malo razmislio, shvatio sam koliko je zapravo napravio smisleno poređenje. Tokom svih psihoterapija koje sam do danas vodio, primijetio sam da na terapiju ne dolazi odrasla osoba kao takva, već njeno dječje ja dovodi odraslog na psihoterapiju. Povrijeđen nije odrasli, već njegova sopstvena prošlost – njegovo djetinjstvo. Izvori bolova, bijesa, nemoći, teškoća i simptoma potiču iz emocionalnih iskustava iz tog perioda.
Dijete je ono koje je nemoćno, potrebno mu je, sklono povredi. Dijete je zavisno. U sebi nosi svaki oblik zavisnosti. Osjetljivo je i slabo. A pored te nemoći, ono je povremeno i ono koje upravlja. Dakle, postoji dijalektički odnos. Onaj ko je zavisan je istovremeno i onaj koji može da učini odraslu osobu zavisnom. Dijete može upravljati odraslim, pomjerajući ga iz pasivne pozicije u aktivniju. Kako dijete raste i približava se odraslom dobu, ovoga puta odrasli postaje taj koji je zavisan od svog dječjeg dijela i njime počinje biti vođen.
Djetinjstvo odrasle osobe uzima odraslog za ruku i dovodi ga na terapiju. Kaže: Slušaj me, čuj me, osjeti moje bolove, zacijeli moje rane, oslobodi me moje nemoći, operi moju sramotu, umanji moju krivicu, oslobodi me mojih zavisnosti i učini me slobodnim. A sve te zahtjeve ispoljava kroz simptome. Simptomi su zapravo glasovi koje više ne možemo ignorisati. Glas se pretvara u krik. Manifestuje se kroz tjelesne bolove, kroz tugu, kroz patnju. Mnogi ljudi govore: „Dijete u meni plače“, „Dijete koje je ostalo u prošlosti traži pomoć“, „Ta mala djevojčica/mali dječak me ne ostavlja na miru.“ Ove izjave nisu slučajne niti literarne figure – one su duboko istinite, spontane i iskrene. U njima nema pretjerivanja. To su osjećanja koja se moraju osjetiti, koja se pojavljuju toliko snažno da ih više nije moguće zanemariti. A oni koji to izgovaraju nisu „mentalno bolesni“. Odrasla osoba je primorana da vidi, čuje i osjeti sve to. Ko na terapiji ne priča o prošlosti? Ko ne ispriča neku priču iz djetinjstva? Ko može razdvojiti svoje odraslo „ja“ od svog dječjeg „ja“? Ako govorimo o razvoju, rastu i sazrijevanju, onda govorimo i o onome što nije sazrelo, nije izraslo, nije razvijeno.
Šale poput „vratiti se u djetinjstvo“ ili „otići u djetinjstvo“ zapravo su pokušaji da ublažimo povrijeđeni dio sebe. Jer pravi materijal za terapiju je baš ono dijete za koje mislimo da smo ga ostavili u prošlosti. U pomenutoj pjesmi naglašava se upravo to – odrasla osoba zapravo nosi svoje dječje ja. Ono ga podržava, vodi, upravlja njime. Oni koji ne mogu da vide svoje povrijeđeno dijete, koji sve posmatraju kao rane odraslog života, zapravo su vođeni sopstvenim djetinjstvom. Ako odrasli uspije da čuje taj glas, može da sazrije to dijete ili da ga oslobodi njegovih nemoći. Kad dijete bude iscijeljeno, ostaviće odraslog da živi svoj život. Neki ljudi plaču nad svojim djetinjstvom, nad bolom koji je tada doživljen, nad trenucima kada nisu bili zaštićeni, nad situacijama u kojima su bili prepušteni sebi. Dijete treba zaštitu; odraslom je potrebna unutrašnja smirenost sopstvenog djetinjstva. Ako to dijete ne nađe mir, odrasla osoba će biti anksiozna, napeta i tužna, stalno tražeći taj mir u svakodnevici. A vlastito djetinjstvo, ma koliko se trudili da ga ne vidimo, stalno će pokušavati da se pokaže. Osveta djeteta može biti teška. Djeca mogu čuvati ljutnju, mogu odraslom stvoriti pakao. Povrijeđeno i nesigurno djetinjstvo kasnije se osvećuje tako što nikada ne pušta odraslog na miru. Dijete želi da bude saslušano, viđeno, priznato. Dijete koje je bilo zanemareno, zlostavljano, preopterećeno iskustvima većim od sopstvene snage – odrasta i ostavlja odraslog bez oslonca. Tada se pojavljuje odrasla osoba koja spolja izgleda odraslo, ali iznutra nosi rane. Oni se bore sa osjećajem nemoći, strahovima, emocionalnim nestabilnostima, prazninama, zaglavljenim mislima i nesazrelim osjećanjima. Neki to primijete i počnu da liječe svoje unutrašnje dijete. Kada se to dijete oporavi, počinje kvalitetan i ispunjen život. Oni koji to ne urade, koji sve opravdavaju trenutnim okolnostima – završe, kao u pjesmi, predani na milost i nemilost sopstvenom djetinjstvu, odbačeni ispred vrata sopstvene prošlosti.
Djetinjstvo odrasle osobe uzima odraslog za ruku i dovodi ga na terapiju. Kaže: Slušaj me, čuj me, osjeti moje bolove, zacijeli moje rane, oslobodi me moje nemoći, operi moju sramotu, umanji moju krivicu, oslobodi me mojih zavisnosti i učini me slobodnim. A sve te zahtjeve ispoljava kroz simptome. Simptomi su zapravo glasovi koje više ne možemo ignorisati. Glas se pretvara u krik. Manifestuje se kroz tjelesne bolove, kroz tugu, kroz patnju. Mnogi ljudi govore: „Dijete u meni plače“, „Dijete koje je ostalo u prošlosti traži pomoć“, „Ta mala djevojčica/mali dječak me ne ostavlja na miru.“ Ove izjave nisu slučajne niti literarne figure – one su duboko istinite, spontane i iskrene. U njima nema pretjerivanja. To su osjećanja koja se moraju osjetiti, koja se pojavljuju toliko snažno da ih više nije moguće zanemariti. A oni koji to izgovaraju nisu „mentalno bolesni“. Odrasla osoba je primorana da vidi, čuje i osjeti sve to. Ko na terapiji ne priča o prošlosti? Ko ne ispriča neku priču iz djetinjstva? Ko može razdvojiti svoje odraslo „ja“ od svog dječjeg „ja“? Ako govorimo o razvoju, rastu i sazrijevanju, onda govorimo i o onome što nije sazrelo, nije izraslo, nije razvijeno.
