Za ljudsko biće, da bi postojalo i osjećalo svoje postojanje, potrebni su određeni dokazi. Ti dokazi ponekad dolaze putem drugoga, a ponekad kroz sopstveno tijelo, koje je istovremeno i veoma blisko i veoma udaljeno. Borba za postojanje kod nekih ljudi toliko je teška da u toj borbi postoje postupci i pokušaji koje drugi ljudi ne mogu razumjeti.
Ovi ljudi, režući ili povređujući svoje tijelo ili koristeći druge metode, pokušavaju da osjete sebe, svoju ličnost, i da budu sigurni u svoje postojanje. Jer distanca između njih i njihovog sopstva toliko je velika, a njihovo sopstvo toliko ukočeno, da pokušavaju da ga pokrenu najbolnijim metodama. Ovo nanošenje štete tijelu ne služi tome da se osjeti bol već da se potvrdi vrijednost sopstvenog života. Za ove osobe bol postaje vitalni alat – istovremeno nešto što ih vraća u život i nešto što je pod njihovom kontrolom. Da bi ublažili unutrašnji bol, koriste fizički bol kao sredstvo.
I tako unutrašnji bol drže pod kontrolom. Ova ponašanja, iako iznenađujuća, složena i teško shvatljiva, dokaz su da čovjek neće prezati ni od čega kako bi osjetio sebe. Ove osobe koriste tijelo kao materijal za izgradnju identiteta više nego drugi. Projekcijom identiteta na tijelo, a zatim oblikovanjem tog identiteta kroz ono što se na tijelu odražava, pokušavaju da formiraju sopstvenu ličnost. Ako uzmemo u obzir formulu da koža obavija tijelo, a tijelo identitet, vidjećemo da oni iz ovih međusobno isprepletenih slojeva stvaraju jedan identitet. Ovdje je važna uloga tjelesne memorije. Tjelesna memorija pokušava prizvati ono što je nekada bilo duboko potisnuto ili zarobljeno u dječijoj amneziji. Ili pak čovjek preko tijela ponovo ispisuje vlastitu priču, ovaj put ostavljajući fizičke dokaze. Ako istorija postoji zahvaljujući pisanju, onda se i čovjekova istorija ispisuje na njegovom tijelu, i postoji sve dok on postoji. Sopstveni život, sopstvo i identitet ponovo se oblikuju i prenose budućim generacijama. Nanošenje povreda sebi postaje jezik. Jezik koji koriste oni koji ne mogu da govore riječima. Poseban, ali arhaičan jezik.
Ako je tijelo organ čula i dodira, tada oni koji sebi nanose povrede zapravo dodirom kroz tijelo dodiruju sopstvo i osjećaju ga. Za njih bol stoji ispred svih drugih emocija – oni su ljudi koji ne mogu da tuguju, ne mogu da se rastuže. Budući da ne mogu da transformišu bol u tugu, njihov jedini psihički i identitetski materijal je upravo “bol”. Fizičke rane koje stvaraju postaju poput anestezije koja umiruje unutrašnji bol. Za njih je fizički bol i glasnik i lijek unutrašnje napetosti i patnje. Kod onih koji sebi nanose povrede, mjera je ono što kontroliše bol, a krv koja teče ispunjava prazninu koju osjećaju. Zato je dominantna misao: “Ako sam ja stvorio ove rane, posjekotine, modifikacije, onda su one konkretni dokazi mog postojanja i mog bića.” “Ako su za mene neaktivnost, ukočenost i smrt isto, onda su pokret i svaki čin ono što oživljava moju mrtvu dušu.”
Jedan od pokazatelja da je čin povređivanja, posebno rezanja, povezan sa identitetom jeste to što velika većina ovih osoba nikada ne nanosi posjekotinu na lice. Jer lice je povezano s identitetom. Cilj nije uništiti identitet, već ga ponovno izgraditi. Ako tijelo posmatramo kao sirovi materijal identiteta, onda se i materijal za izgradnju uzima iz tijela. Koža obavija tijelo, tijelo identitet – ovi pojmovi se međusobno ne isključuju; razdvojeni su tankom membranom, ali su u saradnji i služe jedan drugome. Ako je tijelo organ dodira, onda oni koji sebi nanose povrede preko tijela pokušavaju uspostaviti taktilni kontakt sa sopstvom i oblikovati ga. Na Anzieuovu izjavu iz 1985. godine: “Patim, dakle postojim”, možda nije pogrešno dodati: “Postojim sve dok mogu da kontrolišem svoj bol.”
Napad na tijelo jeste napad na sopstvo. Ali ovaj napad zapravo je intervencija. To je pokušaj da se ožive granice koje su se izgubile ili su na ivici gubljenja, da se popravi ono što je deformisano, promijenjeno, ali u čijem se razvoju stalo. Ovaj napad ima za cilj ponovno pokretanje zaustavljenog razvoja, ponovno objedinjavanje i iscjeljenje.
- Osjetiti da je živ i da postoji
- Kontrolisati unutrašnji bol i osjetiti ga pod sopstvenom kontrolom
- Pronaći granice tijela i ponovo ih definisati
- Iscrtati granice tijela
- Odrediti granicu u odnosu sa Drugim (posebno prema prodirućoj arhaičnoj slici majke)
- Rezanje kao ponovno rađanje; poništavanje prelaska fizičkog rođenja u psihičku smrt (jednom umrlo – hiljadu puta rođeno)
- Kroz krv izbaciti oštećeno, tečno, granice izgubilo sopstvo; izbaciti tečno drugim životnim fluidom
- Piercing, tetovaže i tjelesne modifikacije kod adolescenata su često potreba da se kompletiraju i integrišu
U suštini, rezanje je uklanjanje suvišnog i pokušaj oblikovanja. Suvišno je ono što se “zalijepilo” za tijelo, ono što se pomiješalo s njim i što osoba želi da odvoji. Suvišnost zamjenjuje ono što je zaista potrebno i čini nedostatak još vidljivijim.
