Percepcija tijela pojavljuje se kao lom refleksija koje dolaze iz dubina sopstva. Prođe dug put od dubine ka površini i kao rezultat tog puta formira se dizajn tijela. Dizajnirano tijelo više nije isto kao ono što se vidi. Količina te različitosti oblikuje se strukturom sopstva. Tijelo koje se formira i nastavlja da se formira, dakle dinamično je, povremeno poprima novi oblik.
Struktura sopstva i dizajn tijela takođe otvaraju vrata formiranju identiteta. Kroz ove prijelaze između tijela, sopstva i identiteta nastaje međusobno povezana i integrisana struktura. Sopstvo obavija tijelo, obuhvata ga. Identitet je rezultat. Sopstvo i tijelo su dva elementa čvrsto povezana jedno s drugim i stalno su u dodiru i međusobnoj interakciji. Tijelo bez sopstva je mrtvo. Interakcija tijela i sopstva nalik je koži kao omotaču tijela. Ona i pokriva i otkriva. Interakcija između tijela i sopstva ide iznutra ka spolja; položaj tijela, držanje tijela, rezultat su položaja i držanja sopstva. Iz svega ovoga ne možemo reći da je tijelo statično ili neaktivno.
Tijelo je ono koje prima poruku, prenosi je, javlja iznutra, vodi ka unutrašnjem i govori o unutrašnjem. Kod nekih ljudi tijelo igra izuzetno aktivnu ulogu u govorenju o strukturi i stanju sopstva i postaje njegov glasnogovornik. Baš kao kod osoba koje sebi nanose povrede. Te osobe koriste tijelo da bi govorile u ime sopstva. One sijeku, peku, crtaju i prave promjene na tijelu kao način da prenesu poruke iz svog sopstva. Tijelo postaje svojevrsna dnevna novina, ali sa sličnim vijestima. Ili, poput osoba sa hroničnim psihičkim oboljenjima koje žele ojačati slabosti, oštećenja i krhke dijelove svog sopstva tako što pokušavaju da ojačaju svoje tijelo. Poput žudnje da liče na poznate ličnosti na osnovu i najmanjeg detalja. Pokušavaju da svoje tijelo prilagode tijelu te poznate osobe. Mi, gledajući tijela ljudi, pokušavamo da razumijemo njihove unutrašnje svjetove, strukturu sopstva i formiranje identiteta. A oni koji rade u oblasti psihosomatike, ulaze u psihu polazeći od tijela – tijelo je poput otvora koji vodi ka dubinama unutrašnjeg svijeta.
Kod osoba koje sebi nanose štetu, najčešće vidimo težnju da koriste tijelo kako bi definisale svoje sopstvo, stabilizovale ili promijenile svoj identitet. Rez na tijelu, nastala rana, predstavlja odraz unutrašnjih rana i postaje definicija te unutrašnje povrede. Tjelesne rane i promjene dokaz su promjena u sopstvu – dokaz oštećenog sopstva. To su tragovi, putevi, unutrašnji dokazi. Potreba za tjelesnim dokazom je način izražavanja sebe ili nemogućnosti da se drugačije izrazi – primitivan, pra-iskonski, ali efikasan. On tjera drugog da vidi, utiče na drugog, razbija ravnodušnost. Ovdje cilj nije veličati samopovređivanje već razumjeti napor tih osoba da budu shvaćene i da izraze sebe. Ovo nije šou, nije prikazivanje. Ovo nije ni „body art“. Oni to i sami naglašavaju. Ove osobe, pod intenzitetom svojih emocionalnih stanja, postaju nijeme i formiraju novi jezik znakova – „nenormalni jezik znakova“. Za njih je tijelo neadekvatno kao komunikacijski alat. Jer tijelo, pogođeno udarcima – koji su zapravo udarci na samu dušu – više ne može prenositi poruku. Tijelo je poraženo, sopstvo ranjeno. Poraženo tijelo (koje je i kažnjeno i želi biti kažnjeno) više ne može samostalno prenositi poruke sopstva, već zbog bola prekida vezu sa sopstvom – dolazi do disocijacije. Rezanje i povređivanje nije pokušaj samoubistva, već pokušaj restrukturiranja oštećenog sopstva, stvaranje novog identiteta – naravno pogrešnom metodom. Ta metoda je „otkrivena“. Prije otkrića postoji bol, beznađe i unutrašnji slom. Ono što treba prenijeti je nepoznato, ali osjećaj je pra-jezik, kao povratak u period prije riječi, prije pisma. Nije nedostatak riječi problem; problem je to što osoba nema ništa osim bola da izrazi. Praznina, bol; neukotvljene, slobodno lutajuće, ali stalno prisutne emocije. Oživljavanje neimenovanog i nedefinisanog kroz tijelo – rezanjem, paljenjem ili označavanjem kože. Neki koriste „memoriju tijela“ jer tijelo bilježi, čuva i nosi tragove. Tijelo nije samo ono što boli; tijelo je ono što pati. Tijelo je ono koje zatvara bol, čuva bol i postaje dokaz te boli. To je konkretizacija apstraktnog. Jedan pacijent rekao je o svom ožiljku: „To je znak tog dana, priča tog dana, podsjetnik kojeg ne želim zaboraviti jer znam da ga neću zaboraviti.“ To je zapis, poruka i nosilac svježine tog dana. Neki ljudi zatvore svoju ljutnju u ranu; unutrašnjost rane ispunjena je gnjevom. Kao da čeka da jednog dana bude ispušten. Jer ono što čini rane u ranoj dobi tako razornim jeste potpuna nemoć pred onim čemu je osoba bila izložena. Fizičko i psihičko poniženje, bespomoćnost i gnjev. Naravno, nije jedina emocija gnjev. Gnjev je posljedica. Ove rane, ovi rezovi otvaraju vrata unutra – ka sopstvu, ka psihičkom, ka zarobljenom sopstvu – poput prozora za disanje oštećenog identiteta.
-Razlog zašto se rezanje, paljenje i druge forme samopovređivanja najčešće primjenjuju na podlaktici jeste to što je lako dostupna. Kada osoba povređuje lice, razlog je što je lice lice identiteta. Dakle, lice je identitet. Zbog toga rezanje lica znači rezanje identiteta. Zato je samopovređivanje duboko povezano sa identitetom: mijenjanje identiteta, popravljanje identiteta. Mnogi adolescenti koji se samopovređuju govore da ih piercing, tetovaže ili branding čine „potpunijim“. To je privremena ideja o ispunjenju. Jer piercing i tetovaže se stalno ponavljaju. Kroz modifikacije tijela osoba vjeruje da popravlja ili dopunjava svoj identitet. Tijelo je sirovina identiteta. Tijelo je memorija. Koža obavija tijelo, tijelo obavija identitet. Napad na tijelo je napad na sopstvo. Ovaj napad je usmjeren na ono što je oštećeno, izobličeno, nezrelo. Na ono što je izgubilo granice, stabilnost ili je pred time. Zaustavljeni razvoj pokušava se pokrenuti, dati mu impuls i time izazvati ponovno kretanje ka integraciji. Ali, nažalost, to je samo uvjerenje same osobe. Jer ovakve metode – rezanje, paljenje, samopovređivanje – samo trenutno ublažavaju bol i donose kratko olakšanje. Ove iskrivljene intervencije štite osobu od osjećaja da će nestati, da će se uništiti; štite je od smrti i samouništenja – posljednja linija odbrane. Kada se tako sagleda, nužno je naglasiti zaštitnu funkciju ovih ponašanja. Ako osoba ne može povezati ove postupke sa unutrašnjim stanjima i nekontrolisanim afektima, tad će se ova ponašanja zamijeniti drugim primitivnim metodama. I pojaviće se novi odbrambeni simptomi. Površna objašnjenja vode samo premještanju simptoma.
