Ljudi često radije biraju da ostanu neupućeni i strani sopstvenom biću, umjesto da o njemu nešto nauče ili ga upoznaju. Ova neupućenost ima funkciju da ih prikrije i sakrije. Da se ne bismo suočili sa sobom, između sebe i sopstva postavljamo velike distance, razvijamo razne strategije i bavimo se njihovim sprovođenjem.
Iako su ove strategije i taktike iscrpljujuće, čuvaju nas od strahova, od briga koje bi nas uznemirile i od unutrašnjih sukoba, pa zato radije biramo da ostanemo stranci sebi samima. Unutrašnje putovanje neprestano odlažemo; ono što nam zapravo pripada ostavljamo da se zapraši, s nadom da će nestati i da nas više neće uznemiravati, te tako nastavljamo da poričemo. Ove taktike – poricanje, potiskivanje, eksternalizacija, projektovanje – najčešće su i najjače odbrambene strategije koje služe da nas umrtve. One su naši pojasevi za spasavanje koji nas u životu privremeno održavaju na površini, ali nas dugoročno sprječavaju da se razvijamo.
To su trenutni „analgetici“. Ali nakon nekog vremena, čestim korišćenjem, ove odbrane se istroše, baš poput „gumice na slavini“, izgube funkciju i prestanu da rade. Tada nas sopstvo, od kojeg se godinama skrivamo igrajući se žmurke, sustigne — i mi se suočimo sa psihičkim teškoćama i patnjom. Ljudi od čega bježe? Odgovori mojih klijenata na to pitanje često su vrlo značajni i osvjetljavaju svrhu ovog teksta. Jedna klijentkinja je, nakon snažnog uvida u terapiji, shvatila koliko je vremena izgubila i koliko su njene metode bježanja bile uzaludne i iscrpljujuće, pa je rekla: „Bježala sam od sebe, ostala sam neuka o sebi, moji unutrašnji strahovi natjerali su me da stvaram lažne strahove i živjela sam na klimavoj konstrukciji lažnog života. A ono čega sam se bojala, to je bilo moje — moja iskustva, ono što sam željela da zaboravim.” Druga klijentkinja je rekla: „Kasno sam krenula na unutrašnje putovanje jer sam stalno tražila problem spolja. Krivila sam druge. Traženje spolja je i sigurnije i lakše. U potrebi da se umirim, udaljavala sam se od sebe, a moji strahovi su me gurali u zagrljaj lažnim strahovima.”
Slične primjere mogli bismo navesti bezbroj. Naravno, upoznavanje sebe, prepoznavanje sopstvenih unutrašnjih sukoba zahtijeva hrabrost i određenu spremnost. Upoznavanje sebe je proces koji traje čitav život, ali čovjek nikada ne može u potpunosti da se sretne sa svim svojim dijelovima. Međutim, ono što smo doživjeli, potisnuli, odbacili ili pritisnuli nije nešto što nestaje niti nešto od čega se možemo osloboditi. Sve dok ne razumijemo ono što nam se dogodilo, ti doživljaji ostaće kao „nešto“, a to „nešto“ će nam se jednog dana vratiti kao neobjašnjiva anksioznost, nerazumljive brige, bezvoljnost, seksualne poteškoće i slično. Budući da su ove tegobe povezane s onim što smo zaboravili ili mislimo da smo zaboravili, činiće nam se kao da se javljaju bez razloga — i tada ćemo, ne shvatajući šta se dešava, trčati u bolnicu ili po psihološku pomoć kao „pacijenti“.
Ljudi žive sa teškoćama — one ih ne ubijaju, ali ih mogu iscrpljivati i trovati svakodnevni život. Ono što čovjeka najviše plaši i ostavlja bespomoćnim jesu situacije koje su izmakle kontroli. Pokušaj da opet preuzmemo kontrolu nad nečim što je već izmaklo može biti nemoguć i najčešće nas još više iscrpljuje. Jer psihička struktura nam je odavno poslala upozorenja, ali smo mi okrenuli glavu. Došlo je vrijeme da „odvezemo vozilo na servis“. Ako osluškujemo ove signale dok su još slabi i krenemo putem rješenja, tada ih možemo pretvoriti u situacije koje su pod našim djelimičnim uticajem. Ako sačekamo da bol postane „patnja“, onda postaje mnogo teže i iscrpljujuće nositi se sa njom.
Unutrašnji sukobi su proizvod naše prošlosti. Pošto svako ljudsko biće ima prošlost i pamćenje, imaće i sukobe i strahove. Ključna stvar je: kako se nosimo sa njima. Bježanje i skrivanje nisu suočavanje — to je udaljavanje, to je otresanje vlastite stvarnosti „kao prašine”, iako ta prašina ne nestaje. Mnogi klijenti stalno govore o „prevazilaženju“ ili „oslobađanju“. To su dvije primitivne strategije koje svi ponekad koristimo i nazivamo ih suočavanjem. „Osloboditi se“ znači ostaviti neimenovano i pobjeći — sve dok nas ponovo ne stigne. Neki ljudi sanjaju o tome da „obrišu memoriju“, da „izvade mozak“ i tako pobjegnu od svojih misli — žive u fantaziji u fantaziji. Razumjeti, analizirati, otkriti šta sukob znači — to je mnogima strano. Mnogi misle da će čitanje knjiga o ličnom razvoju biti dovoljno da upoznaju sebe. To je takođe metoda, ali sakupljanje informacija bez emocionalnog rada znači napredovati bez osjećanja — ukočeno. Pravo rješenje se javlja tek kada se radi na problemu i osjeća tokom procesa. Emocije i iskustva nisu matematički problemi; oni su materijali koji nas prožimaju do srži.
Svatko svoj lični razvoj postiže kroz sopstveni unutrašnji materijal. Svatko ima drugačije tijelo. Svatko je sebi „poseban“, „jedinstven“. Materijal identiteta leži u nama samima. Proces rada, razvoja i upoznavanja sebe odvija se kroz vlastitu životnu priču i kroz rješavanje sopstvenih sukoba. Tuđe emocije ne mogu objasniti ničiju prošlost ili bol.
Kvalitetan život moguć je kroz trud da se upoznamo, kroz proces razumijevanja i susreta sa sobom. Najdublji obračuni koje čovjek vodi jesu obračuni sa samim sobom. Naši sukobi, bijesovi i povrede povezani su s našim percepcijama, onim što mislimo, unutrašnjim predstavama. Kada se ljutimo na roditelje, partnere, prijatelje — zapravo se sukobljavamo sa unutrašnjim figurama koje smo internalizovali. Mi smo bića koja žive kroz svoje percepcije, osjećaju kroz ono što opažaju, misle kroz ono što prepoznaju. A percepcija je tumačenje — nekada iskrivljavanje stvarnosti, nekada dodavanje značenja, nekada razumijevanje onako kako želimo. To nije objektivna stvarnost. Tražiti problem u sebi i gledati unutra ne znači da smo „neispravni“, već znači da smo zreli.
Razumjeti znači biti razumljen. Razumijevanje služi i nama i našim odnosima s drugima. Poznavanje sopstvene boje, sopstvenih nijansi, povećava kvalitet života i omogućava unutrašnju harmoniju. Onaj ko je uspostavio unutrašnju harmoniju ne trudi se da postigne spoljašnju — jer spoljašnja je samo odraz unutrašnje. Zato upoznavanje sebe, poznavanje sopstvene boje, sprječava da se izgubimo u bojama drugih. To nas čini stabilnim. Tako unutrašnji sukobi drugih ljudi ne miješaju se s našima i mi uspijevamo sačuvati vlastite granice.
