Dok hodam ulicom, više puta, iznova i iznova se okrećem iza sebe. Da li sam nekome nanijela štetu?.. Da li sam nekoga udarila i oborila, da li sam povrijedila nekog starijeg ili dijete?.. Znam da je čudno, ali ne mogu da se obuzdam.
Moram često da perem ruke i ukućanima to smeta. Ne mogu da nosim šarenu odjeću, mora biti bijela ili crna i ako sam taj dan obukla neku haljinu, čim dođem kući uveče perem je, osušim do jutra i osjećam da je moram opet obući. Mjesecima hodam u istoj, čistoj, ali istoj odjeći. Ne smatram da su ukućani čisti i zato se stalno svađam s majkom. Kad se moj prljav veš pomiješa s prljavim vešom ostalih u kući, dakle moje majke, oca i braće/sestara, pravim haos, jer se bojim da će se moj prljav veš pomiješati s njihovim i da ću im tako nekako nauditi.
Jako se bojim da ću povrijediti ljude oko sebe. Kao da će svako ko dođe u kontakt sa mnom na neki način od mene pretrpjeti štetu ili kao da ja njima nešto loše činim. Ponekad, kad sam sa prijateljima i oni odu kući, iznova i iznova ih zovem da provjerim jesu li dobro i da li su stigli kući živi i zdravi. Tek kad znam da su kod kuće, mogu da se smirim. Jer, ako im se nešto dogodi, pošto su bili sa mnom, to je onda “zbog mene”.
Trpim mokrenje dok ne dođem skoro do toga da se upiškim, tek u zadnjem trenutku idem u toalet, ne znam zašto? Veoma rijetko koristim toalete izvan kuće, a ako baš moram, onda taj toalet, mjesto na koje ću sjesti, moram veoma dobro da očistim i čak i tada ga koristim s ogromnom nelagodom.
Ranije sam vozila kola, sada više ne vozim. Jer kad treba da vozim unazad, toliko se iznova okrećem i gledam iza sebe, pa kroz retrovizore, da li sam nekoga pregazila, udarila, da sam se od umora od svega toga potpuno odrekla vožnje. Osim toga, mnogo sam se zamarala kontrolisanjem svega u saobraćaju – naprijed, nazad, sa strane.
Ne mogu da se opustim, ne znam šta znači biti opušten. Hodam ulicom skoro trčeći, kao da bježim, i ako neko ispred mene hoda polako, “njiše se”, užasno me nervira. Poslije se trudim da se oslobodim tih misli, jer mislim da, ako mislim loše, nešto loše će im se dogoditi “zbog mene”.
U životu imam osjećaj kao da sve i u svemu moram imati kontrolu i kao da sve mora biti pod mojom kontrolom. Ne mogu da dodirnem mnoge stvari jer će mi se ruke “uprljati”, a poslije moram dugo i određen broj puta da ih perem. Pokušavam da ne dodirujem okolinu. Kao da mi je zabranjeno da dodirujem bilo šta oko sebe… Ali volim da poštujem zabrane, dobro se slažem s pravilima.
Kad bolje razmislim, ovakve stvari kod mene su počele još dok sam bila vrlo mala. Na primjer, kad sam bila mlađa, u adolescenciji, pokušavala sam da hodam po ulici bez da stanem na linije na pločniku, u sebi sam stalno brojala neparne i parne brojeve i vrtjela ih u glavi. Sve je moralo biti paran broj, ako je neparan – to je nesreća. Majka mi je isto tako pedantna, ali ja sam je u tome nadmašila, ona to i sama kaže: “ti si me i u tome prestigla”.
Priča koju sam gore prenijela sadrži neke od pritužbi koje navode mnogi pacijenti koji dolaze u kliniku zbog opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Opsesivno-kompulzivna struktura, odnosno, na našem jeziku, struktura opsesija i prinuda, veoma je česta u bolnicama i klinikama. Ovaj poremećaj i ova struktura posebno opterećuju i oštećuju pojedince na socijalnom i ekonomskom planu. Objašnjavanje i naučno razmatranje ovog poremećaja i ove organizacije sežu do 1838. godine, kada je Esquirol “djelimično ludilo” Mademoiselle F klasifikovao kao neku vrstu “monomanije mišljenja ili nagona”. Do tada su se opsesivno-kompulzivna ponašanja još od antičkih vremena uglavnom objašnjavala društvenim i religijskim pojmovima. Esquirol je “monomaniju mišljenja ili nagona” definisao kao nevoljnu, nezaustavljivu i impulzivnu aktivnost. Ako obratimo pažnju, ovdje je pojam “nagon” veoma važan. U ovom tekstu pokušat ću da razmotrim ovaj poremećaj i ovu organizaciju iz psihodinamske perspektive. Kako je psihodinamska terapija proizašla iz psihoanalize, biće riječi i o nagonima. Jer dok se dinamika jednog poremećaja i organizacije ne prouči i ne obradi, sve intervencije su samo simptomatske, a bez rada na korijenu – nesvjesnim uzrocima – ne mogu se naći niti spriječiti pravi uzroci i sukobi.
Ako pogledamo gore navedene pritužbe, iskaze, poruke – kako god da ih nazovemo – vidimo da su u prvom planu teme dodira i nemogućnosti dodira, izolacije, prljanja, infekcije–kontaminacije. Zato ću ove pojmove pod naslovima pokušati psihodinamski da objasnim i definišem.
Tabu
Značenje tabua ide u dva suprotna smjera. Za nas, s jedne strane, označava “sveto”, “božansko”, a s druge “tajanstveno”, “opasno”, “zabranjeno”, “prljavo”. Stoga tabu znači nešto čemu se ne može prići i u osnovi izražava zabranu i ograničenje. Tabu zabrane se razlikuju od religijskih i moralnih zabrana. Ne zasnivaju se na božanskoj zapovijesti. (Freud S. “Porijeklo religije”). Wundt (1906) definiše tabu kao najstarije nepisane zakone čovječanstva. Prema Freudu, i onaj ko prekrši tabu postaje tabu. Kod ovih pacijenata, koji imaju svoje tabue, postoji i ogromna nesvjesna borba da sami ne postanu tabu. Oni stvaraju lične tabue i zabrane i pridržavaju ih se jednako strogo kao što su se pripadnici primitivnih plemena držali zajedničkih tabua svoga plemena (makar ih svjesno objašnjavali, u osnovi su nesvjesni). Osoba sa opsesivnom neurozom kao da ima arhaično ja, koje funkcioniše sličnim misaonim sistemom kao ljudi u primitivnim plemenima. Kao da je misaoni sistem regredirao i opet se obukao u arhaični identitet. Najupadljivija zajednička karakteristika tabua i opsesivnih zabrana ovih pacijenata jeste to što su jednako lišeni jasne motivacije i isto toliko zagonetni po porijeklu. Kad jednom, iz nekog nejasnog razloga, nastanu, nastavljaju da postoje neodoljivo. Spoljašnja prijetnja kaznom im nije potrebna, jer postoji unutrašnje uvjerenje da će kršenje dovesti do nesnosne katastrofe (npr. “nešto će se dogoditi mojim bližnjima, izgubiću voljene osobe, itd.”). Priroda te štete nije poznata; i ono malo “znanja” što se stekne, više je povezano s obredima iskupljenja i zaštitnim radnjama nego sa samim zabranama. U tabuu je osnovno “dodir”, kao što je i u opsesivnoj strukturi osnovno dodirnuti ili ne dodirnuti. Opsesivne zabrane sklone su da s vremenom promijene oblik i da se usmjere na druge objekte. Opsesivni i prisilni pacijenti žive i ponašaju se kao da dodirivanjem mogu svima i svemu oko sebe prenijeti neku opasnu, zaraznu bolest. Jedna moja pacijentkinja kaže da se osjeća kao da je “prokleta” (tako ona to metaforički naziva) i da će taj prokletstvo, putem dodira, prenijeti na sve ljude i sve stvari s kojima dođe u kontakt.
Navest ću uporedni primjer koji pokazuje tipičnu sličnost između onoga što govore opsesivni i prisilni pacijenti i onoga što su govorili pripadnici primitivnih plemena o dodiru.
Citat iz Frazera i Taylora (1870): Poglavica sa Novog Zelanda neće puhati u vatru svojim ustima, jer će se njegov sveti dah prenijeti na vatru, odatle na lonac iznad nje, zatim na meso koje se u loncu kuha, pa na onoga ko to meso pojede – i onaj ko pojede meso umrijeće od poglavičinog “zaraženog” daha.
Između riječi mog pacijenta i riječi gore pomenutog poglavice postoji upečatljiva paralela.
Izjava mog pacijenta: ako kašljem ili napravim nagli pokret, ili ako rukom dodirnem svoje gaćice, na ruci će mi ostati sperma. Ta sperma će mi ruku “uprljati” i ako tom rukom dodirnem nekog muškarca, on će dodirnuti neku ženu, a ona će od moje sperme zatrudnjeti. Dodirnuti svoje gaćice znači prekršiti zabranu, dodirnuti tabu; a dodirnuti nekog drugog tom rukom znači da objekt postaje “nemoguć”, jer se “meni” prenosi i na njega. Ovo vrlo jasno pokazuje vjerovanje u zaraznost tabua i to da onaj ko prekrši tabu i sam postaje tabu. Iskupljenje za opsesivne radnje obično je pranje i čišćenje – dakle, pročišćenje. Ta pročišćenja se odvijaju u vidu ritualnih–ceremonijalnih radnji; nijedan dio tijela ne smije ostati suv, broj pranja tijela ili ruku mora biti tačno određen (pet puta, deset puta, itd.). Nakon ulaska u kupaonicu desnom nogom, mjesto sapuna, način držanja, način pranja – sve mora biti po određenom redoslijedu.
Ukratko, ako sažmemo zajedničke karakteristike tabu praksi i opsesivno-prisilnih radnji:
- 1-zabrane su lišene jasno odredivog motiva
- 2-ne održavaju se nikakvom spoljašnjom prisilom
- 3-lako mijenjaju objekt i postoji rizik da se “nešto” prenese sa zabranjenog objekta
Na ovoj tački želim još malo da se zadržim na objašnjenjima opsesivnih misli.
Umjesto pojma “opsesivna neuroza”, u Francuskoj se koristi opis “stanje pritisnutosti osobe, u kojem njena psihička pokretljivost biva blokirana, a opsesivne misli zauzimaju mjesto normalnog mentalnog funkcionisanja”. Dakle, u psihičkom svijetu osobe ne postoji slobodno kretanje. “Sakrivanje” je zapravo dobro objašnjenje neuroze. Ova zagušenost je stezanje između suprotnosti: želja–zabrana, ljubav–mržnja itd. Ovo stalno njihanje između polova nanosi se na psihičko funkcionisanje, traje u kontinuitetu i vodi osobu prema strahu – kao “beskrajni, uski tunel”. Istovremeno, za održavanje ravnoteže između tih suprotnosti koristi se, na primjer, to da kompulzije budu u parnom broju – kao napor da nijedna strana na “klackalici” ne padne na zemlju. Iako se često kaže da parni brojevi imaju veze s pravdom, ja to prije vidim kao napor da se održi ravnoteža između suprotnosti. Ovaj pretjerani napor može biti pokušaj da se oba pola osjećanja održe živim. Možemo ga uporediti sa “dobrovoljnim mučenicima” kod psihosomatskih pacijenata. U opsesivnoj neurozi, gdje pravimo paralelu s tabuom, psihička nepokretljivost i opsesije koje zauzimaju mjesto normalnog funkcionisanja mogu toliko oslabiti rad nagona da ponekad izgleda kao da je skoro ugašen. Upravo zato, opsesivna neuroza, opsesivno-kompulzivna struktura, u svojoj suštini nosi snažnu potisnutu nagonskost.
Izolacija
Kada smo govorili o zabrani dodira, vidjeli smo da se i same misli mogu “uprljati” preko predstava poput prljavštine, čistoće, nevinosti. Pošto su neke predstave u mislima zabranjene, osoba ih pokušava odvojeno da živi. Veze između misli i radnji s drugim mislima i radnjama bivaju prekinute. Kao da se radi o golim kablovima koji se dotiču – prijeteći kratkim spojem, velikim nabojem energije i “eksplozijom”. Upravo to nam govori koliko je velika energija koja se krije iza ove strukture.
To je kao razlika između fokusiranja na jedan objekat i nemogućnosti da se misli na išta drugo osim tog objekta. (Zato se kaže da je ljubav opsesivnih “vječna”.) Ovoliko vezivanje za jedan objekat (makar “navodno”) idealno je za izolovanje misli i osjećanja – osjećanja od osjećanja, misli od misli. Jer opsesija, “kačenje” za nešto, i trošenje vremena na to, sprečava da se vrijeme i energija posvete drugim stvarima – nagonima, željama itd.
Ulaganje u misao, tačnije u opsesivnu misao, obilježje je opsesivne neuroze. Kod histerije se radi potiskivanje predstava, a kod opsesivnih – potiskivanje afekata. Zato je ponekad teško razlikovati neke teške opsesivne pacijente, s vrlo tupim afektom, od psihoza. Potiskivanje i izolovanje afekta nije isto što i “smrt” nagona kao u psihozama. Pretjerano ulaganje u misli, u riječi, dešava se kroz poništavanje i izolaciju.
