Prisustvo majke uprkos njenom odsustvu stvara zbrku kod djeteta. Majčina nemogućnost da najprije vidi samu sebe i njena sumnja u vlastito postojanje automatski se odražava na način na koji dijete doživljava sopstvenu egzistenciju. Jer majka je ogledalo, ona koja odražava i koja se odražava. Djetetova duševnost tako nastaje iz tih odraza i onoga što je odraženo. U ogledalu ste na početku upravo ono što vidite.
Dijete koje majka ne vidi, čije postojanje ne prihvata i koje samim tim nije voljeno, doživljava da majčino mjesto zauzme osjećaj praznine. Praznina je zapravo „trag“ koji zanemarivanje ostavlja.
Kao što sam ranije opisivao kroz primjere i definicije, govoriti o praznini znači govoriti o veoma ranim oblicima zanemarivanja i zlostavljanja. Bilo da je riječ o lošem majčinstvu, nedostatku ogledanja ili odrastanju bez ljubavi i pažnje, osoba u odrasloj dobi nosi osjećaj praznine koji potiče iz nemogućnosti da osjeti vlastitu stvarnost. Takvi pojedinci teško mogu pripadati nekom odnosu, održati stabilnost ili ostati u ijednoj čvrstoj strukturi, a pritom nisu ni svjesni tog obrasca. Oni žele bliskost, ali je istovremeno preveliki strah od te iste bliskosti tjera na udaljavanje. Tako ne mogu ni ostati u vezi, ni otići iz nje.
Ove osobe često pate od problema vezivanja: ne mogu se odvojiti, ne mogu se individuizovati, ne mogu se u potpunosti spojiti sa drugom stranom – s "Drugim". Takva iskustva doživljavaju bolno, pate zbog njih, ali istovremeno i prizivaju bol. Ovo je slično „prisilnom ponavljanju“ i zato stalno ulaze u iste, nezdrave odnose. Kada se osjećaj praznine kombinuje s osjećajem usamljenosti, javlja se dubok doživljaj besmisla i bezciljnosti. Tada osoba pokušava da osjeti svoj unutrašnji život i da popuni prazninu različitim impulsivnim radnjama – da se „probudi“, da osjeti da je živa.
Ove metode mogu biti samopovređivanje, pokušaji samoubistva, zloupotreba alkohola i supstanci, rizična ponašanja ili seksualna zavisnost. Cilj je da se fragmentisani dijelovi sopstva ponovo spoje, da osoba osjeti sebe, da vidi i pokaže da postoji. Međutim, nijedna od ovih metoda ne uključuje razmišljanje – sve su primitivne, dječije reakcije, jednako primitivne kao i povreda koja je nekada nastala.
Djeca u vrlo ranom uzrastu tumače svijet na svoj način, pa tako zanemarivanje ili zlostavljanje doživljavaju kao vlastitu grešku. Osjećaju da su oni uradili nešto loše, da su krivi, te da to zaslužuju. Iako kao odrasli mogu govoriti o bijesu i mržnji prema roditeljima, ta mržnja se u dubini pretvara u misao: „Moja je greška“, „Moja je krivica“. Zato se kazna okreće prema sopstvenom tijelu. Sve se to dešava nesvjesno, a osoba često tvrdi da uživa u bolu. Apstraktni tragovi iz djetinjstva kasnije se pretvore u konkretne rane – to su svjedoci prošlosti.
Mnogi moji klijenti koje su obilježile rane traume pokazuju ožiljke na rukama ili tijelu i govore: „Ostavio/la sam trag da obilježim taj period“, kako bi ga zapamtili, svjedočili mu, i označili mjesta na kojima su se otvorile „rane sopstva“.
U odrasloj dobi ovi pojedinci ponovo i ponovo doživljavaju strah, užas, paniku i uvjerenje da je za preživljavanje potrebno – patiti. Duboki osjećaj krivice hrani njihovu potrebu za bolom. Krivica je toliko snažna da bol prestaje biti bol – on postaje izvor užitka, dokaz da osoba postoji. Egzistencija se zasniva na „bolu“. Kako vrijeme prolazi, osoba se obavija „oklopom bola“ koji je štiti od unutrašnje krivice i potvrđuje njeno postojanje. Taj „oklop bola“ ujedno je i odbrana od doživljene okrutnosti u ranom periodu i predstavlja zid protiv osjećaja da je svijet opasan i bezosjećajan.
Osobe koje često govore o „tjeskobi“ (ne o dosadi, već o pravoj unutrašnjoj tjeskobi) svoj osjećaj nedostatka, misao „Nešto mi fali“, uvjerenje „Nisam voljen/a“, poteškoće u prilagođavanju i djetinju usamljenost – sve to pokušavaju regulisati kroz bol. Bol postaje primitivni način odnosa sa sopstvom, primitivni jezik kojim govore. Bol postaje i most koji povezuje unutrašnju i spoljašnju realnost.
To bi u najranijem periodu trebala da radi majka: majka je ta koja reguliše djetetov afekt. Dok dijete ne razvije svoje sopstvo, ono posuđuje majčinu psihu – njen jezik, emocije, mentalne funkcije. Kada majka nije prisutna, dijete ne može preuzeti taj „psihički materijal“ i ostaje prazno. Upravo ta praznina jednaka je kasnijem osjećaju praznine koji odrasla osoba opisuje. Istraživač David Le Breton to naziva: „Patim, dakle postojim“.
Kada majka nije mogla regulisati djetetove emocije u pravom trenutku, osoba kasnije balans pronalazi u bolu. Ako im je jezik „bol“, oni komuniciraju kroz ranjavanje. Kao što dijete koje još ne govori ima svoj jezik koji često ne razumijemo, tako i jezik boli odraslih može biti težak za razumjeti. Razumijevanje otežava i to što je praznina tako duboka i bol toliko snažna da je teško podnijeti ih čak i kao slušalac.
Bol je način da se konkretizuje ono što je opasno – i u životu, i u sopstvu. To je način da „dobar dio sopstva“ bude zaštićen od „lošeg sopstva“ i surove realnosti. To je pokušaj da se povrati izgubljena ljubav, pažnja i osjećaj vrijednosti. Ove osobe su u ranom djetinjstvu toliko željele nekoga da su istovremeno stalno proživljavale bol traganja. Zato su naučile da se snalaze same – čak i ako su te metode veoma primitivne. Zato često ulaze u odnose koji ih povrjeđuju i ponižavaju, i iznova ponavljaju iste destruktivne obrasce. Poznato je da takve osobe „same sebi podmeću sapun“. Kada im život krene dobro, obuzima ih panika i osjećaju potrebu da sve pokvare – jer je to jedini način života koji poznaju.
