Kontrolisanost, kontrolisati, biti u naporu da se nešto kontroliše, nekontrolisanost, kontrola impulsa, izmaknuti kontroli, staviti nešto pod kontrolu – ovakve male izraze koristimo gotovo svakog trenutka u našem životu. Ova upotreba može biti svjesna ili nesvjesna. Kod većine nas postali su fraze koje automatski ponavljamo. Zapravo, to je važan pojam za sve nas. U tom smislu, koristimo ga u skladu sa sopstvenim potrebama i trudimo se da ne ispustimo kontrolu iz ruku. Pored toga, za neke ljude ovaj pojam je izuzetno važan, čak od životnog značaja. Kod pojedinih opsesivnih osoba, u odnosima, ponašanju, mislima i emocionalnim reakcijama, ovaj mehanizam kontrole se svjesno ili nesvjesno usadio u um i gotovo u potpunosti ga potčinio.
Pacijenti sa paničnim napadima tokom samog napada ili iz straha da će napad ponovo doći, najviše se plaše tri stvari. Srčanog udara i činjenice da to ne mogu kontrolisati, zatim straha od smrti, straha da će poludjeti i izgubiti kontrolu, kao i straha da će se njihovim najdražima desiti nešto loše i da to neće moći spriječiti. Ali u suštini, sve ove bojazni se sabiraju u jedan – strah od smrti. Smrt je jedina stvar koja se ne može kontrolisati i predstavlja krajnju tačku. Svi znaju i bezbrižno kažu da će jednoga dana svi umrijeti i da od toga nema bijega. Do ovog trenutka nema problema.
Razlika je u tome – da li to zaista možemo osjetiti?
Mi ljudi, prečesto ponavljajući određene pojmove, lišavamo ih osjećaja i emocija. Na taj način prestaju da budu zastrašujući i pojavljuje se prividno prihvatanje. Ali to je samo lažno prihvatanje. Jer svi se bojimo smrti, nestanka, iščezavanja i gubitka sebe.
U svakodnevnom životu pronalazimo sopstvene preokupacije, nalazimo sporedne misli koje zauzimaju mjesto onih stvarno važnih i egzistencijalnih, zabrinjavajućih misli – i počinjemo da ih pretjerano važnim doživljavamo. Znamo da nisu toliko bitne, ali im ipak dajemo preveliki značaj.
Jer nam je to potrebno.
Najveći strah osobe koja pati od paničnog napada jeste srčani udar – doživjeti srčani udar i umrijeti. Ona zna da tu nema pregovora niti pogodbe. Njene misli su stalno zaokupljene idejom da će je smrt negdje iznenada zateći. Ovdje želim posebno naglasiti: znati za smrt i prihvatiti smrt nisu isto. Znanje je samo informacija, nije nužno i stvarna svjesnost. Znanje je kolektivno i mehaničko, a ono što mu daje sadržaj i smisao jesu osjećanja. Neka misao ili informacija imaju stvarno značenje tek kada su ispunjene osjećajima – tada mogu biti poučne i razvojne.
Opsesivne osobe, dakle osobe sa opsesivnim crtama, uglavnom su veoma kontrolisane; njihov život je izgrađen na kontroli. Donijeti odluku im je teško, prepustiti se je teško, nemir i anksioznost drže pod kontrolom veći dio njihovog života. Najčešći osjećaj koji opisuju jeste “pritisak” ili “unutrašnja napetost”. Kada nešto dožive, prva reakcija im je da se “stegnu” i osjete unutrašnju nelagodu. Kao da se uznemire čak i onda kada nema stvarnog razloga – osjećaj napetosti postao je način življenja. Zamisliti život bez nelagode za njih je teško. A s druge strane, stalno se žale na taj osjećaj, jer je doživljavati ga zaista iscrpljujuće i bolno. Kada pogledamo simptome osoba sa paničnim poremećajem:
otežano disanje,
lupanje srca,
uvjerenje da neće moći da se kontrolišu,
nevoljne fiziološke reakcije,
porast pulsa –
vidimo da je većina ovih simptoma povezana sa nevoljnim mišićima i da su to ionako stvari koje ne mogu svjesno kontrolisati. To su zaista tjelesni simptomi koji ne podliježu njihovoj voljnoj kontroli. Po njihovom uvjerenju, ukoliko sve ne bude pod njihovom kontrolom, ne mogu se opustiti i svijet će im se raspasti. Zbog toga žele da stvore sopstveni sistem i da sve upravljaju do najsitnijeg detalja. To obuhvata odnose, unutrašnji život, emocije i misli. Svojim opsesijama i sklonošću ka perfekcionizmu pokušavaju da kontrolišu druge; imaju svoj “poredak” i taj poredak mora funkcionisati u skladu sa njihovim shvatanjem kontrole. Važnost pravila i discipline je za njih očigledna, i teško od toga odustaju, jer pravila i disciplina čine okvir njihove kontrole.
Zašto onda jedan dio ljudi, možda čak i većina, ima ovakve osobine ličnosti? Ako čovjek želi da bude slobodan, da slobodno misli i osjeća, zašto onda ulaže toliko napora da samog sebe drži pod kontrolom? Zašto preuzima toliki mentalni i fizički teret time što stalno pokušava da kontroliše okolinu?
Jedan od najvažnijih razloga za ovo jeste strah od smrti i činjenica da se smrt nikada ne može staviti pod kontrolu. Staviti smrt pod kontrolu značilo bi zaista osjetiti njeno postojanje. Osjetiti stvarnost smrti ne odvaja nas od života – naprotiv, može nas jače vezati za njega. Želim navesti jedan primjer: jedna od mojih klijentkinja, koju sam dugo pratio u psihoterapiji, prvi put je došla upravo zbog paničnog napada. Već je bila svjesna simptoma i proživljavala je intenzivnu unutrašnju napetost. Godinama je jedina emocija kojom je opisivala svoje stanje bila “pritisak” ili “unutrašnja tjeskoba”. Kada bi se nešto dogodilo, doživljavala je neproporcionalnu i nepovezanu unutrašnju muku. Pored vrlo izražene fobije od letenja, imala je i druge fobije. Ali suština njenog problema bila je unutrašnja tjeskoba. Nakon određenog vremena – iako je u početku i sama pominjala – postalo je jasno da se iza toga zapravo krije strah od smrti, koji je izražavala nesvjesno i “praznim” riječima.
Postati svjestan smrti, zaista shvatiti da će jednog dana umrijeti, i uvidjeti “ubojitost” činjenice da je čovjek smrtno biće – u početku svakako može biti uznemirujuće i depresivno. Ali kada se napravi unutrašnji mir sa mišlju o smrti, ili bolje rečeno sa sviješću o smrti, vidi se da se unutrašnja tjeskoba povlači. Osjećaj pritiska bio je poput paravana između njenog uma i misli o smrti. Osjećala je napetost, ali nije “umirala”. Prihvatiti postojanje smrti jedno je, a plašiti se straha od smrti drugo je. Sve ove silne napore za kontrolom u svakodnevnom životu, a da toga nismo svjesni, možemo vidjeti kao besmislen pokušaj da odvojimo našu smrtnost i misao na smrt od sopstvenog uma i da je “kontrolišemo”. Smrtnost nam se ponekad čini kao dokaz naše nedostatnosti i nemoći. Ali ne treba zaboraviti da upravo onaj ko prihvata svoju ranjivost i ograničenost može da raste i napreduje; onaj ko je “potpun” nema potrebu da se razvija. Ko je to potpuno biće? Ko je bez nedostataka?
Naravno, dinamika opsesivne strukture i paničnog poremećaja je vrlo duboka i ne može se jednostavno objasniti. Ipak, u osnovi mnogih ovih obrazaca leži pokušaj da se kontroliše smrt i da se njezina misao, uz prividnu svjesnost, potisne iz uma. Odrasli, da bi se hronološki udaljili od smrti, često koriste dječje mehanizme odbrane, opažaju je kroz dječju logiku. Opiremo se sazrijevanju i ponašamo se kao da je “još rano” za suočavanje sa određenim stvarnostima. Naravno da koristimo određene psihičke mehanizme kako bismo se zaštitili od realnosti – i oni su nesvjesni. Ali ako ih koristimo svuda i bez mjere, ti mehanizmi se “istroše”. I tada nas, nepripremljene i u pogrešnom trenutku, suočavanje sa bolnom istinom sustigne – i na scenu izlazi slika psihičkog poremećaja.
