Teško je udaljiti se od dječjeg ponašanja i dječjeg načina razmišljanja. Uspjeti to, makar djelimično, znači lakše se nositi sa problemima odraslog svijeta. Djeca ne poznaju mnogo sive tonove. Za njih je nešto ili dobro ili loše. Ili vole ili ne vole. Ili kažu da je nešto jako dobro ili jako loše.
Njihova percepcija funkcioniše na taj način, a to je povezano sa time da li se njihove želje ispunjavaju ili ne – i to odmah, sada. Dječji i infantilni način razmišljanja usmjeren je na trenutno zadovoljenje želje i zadovoljstva. Odlaganje zadovoljstva postaje moguće tek kako vrijeme prolazi i kako se razvijaju. Kod njih nema blagih prelaza.
Ponekad se ovaj dječji mehanizam i način razmišljanja nastavlja i u svakodnevnom životu kod odraslih ljudi – infantilnih odraslih. Oni u odnosima mogu odjednom jako da vole, pa odjednom potpuno da se uvrijede i udalje. Baš kao i u dječjem načinu razmišljanja… Ne poznavati "sivo". Ne moći preći iz jednog emocionalnog stanja u drugo. Razumjeti da dobro i loše mogu postojati istovremeno zapravo odraslu komunikaciju čini zrelijom. Ovo nazivamo predrasudama i generalizacijama, ali priča je šira od toga. Jer mehanizam podjele (samo dobro ili samo loše) ne bi trebalo da ima mjesta u odraslim odnosima. Biti odrasla osoba znači udaljavati se od infantilnog i primitivnog načina mišljenja, razvijati sposobnost alternativnog razmišljanja, i umjesto impulsivnog djelovanja – sposobnost promišljanja i prosuđivanja.
Kod djece vidimo kako veoma brzo kažu: „ne volim te više“ ili „jako te volim“. To je u prirodi djeteta – tako doživljava odnose i situacije. Ili se veoma približe ili se potpuno povuku. Djeca određeni period svog razvoja nisu sposobna da regulišu svoje emocije niti da ih stabilizuju. Odrasli ljudi pak svojim privatnim ili društvenim odnosima često upravljaju neuspješno upravo zato što i dalje nose infantilni način razmišljanja i infantilnu emocionalnost – zbog čega njihove sposobnosti suočavanja sa konfliktima ostaju slabe.
Ili se odjednom oduševiti ili odjednom doživjeti „kraj svijeta“, ne moći podnijeti razočarenje, bježati od tuge i na njeno mjesto stavljati bijes. Ono što nazivamo nedostatkom sposobnosti za suočavanje jeste zapravo jaz između odraslog tijela i infantilnog načina razmišljanja – taj jaz otežava usklađivanje unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta. Ovakva neusklađenost dovodi do stalnog potrebu da se krivica prebaci na druge, da se problem traži u okolini. Drugi su krivi, drugi griješe.
Biti odrasla osoba znači moći reći: „ja sam to uradio“, „ja sam to mislio“, „ja sam to želio“, „nisam uspio“. Prihvatanje odgovornosti i snositi posljedice sopstvenih postupaka ne znači bespotrebno samooptuživanje, već imati zrelost da se prepoznaju greške. U odraslom svijetu teško je reći: „bojim se“, „moj je propust“, „ne želim“ ili „nisam želio“. Snaga da se to izgovori dolazi tek kada se osoba udalji od infantilnog načina mišljenja.
Pokušaću primjerom objasniti kako infantilni obrazac razmišljanja može obilježiti odnos između odraslih osoba; jedna žena koja je imala bračne probleme stalno je uzrok tražila u ponašanju supruga. Ako bi on bio bolji, ako bi ispunio ono što ona očekuje, i ona bi bila bolja. Nije dobijala pažnju koju je željela. Po njenom mišljenju, željela je samo pažnju – ništa više. Ako bi se to ispunilo, sve bi bilo dobro. Govorila je da će „ostati odlučna sve dok ne dobije ono što želi“, i da će ga „više voljeti“ ako on ispuni to što očekuje. Živjela je u tom uvjerenju već 10 godina braka. Ali željeno se nikada nije ispunilo – niti će.
Kada se pažljivije pogleda, ovdje se pojavljuju infantilne potrebe poput: „dobiti ono što želim“, „biti voljena onako kako ja želim“, „dobiti pažnju u količini u kojoj je ja tražim“. To su očekivanja koja, jednim dijelom, jesu ljudska i normalna, ali su ujedno i u suprotnosti sa odraslim svijetom. „Očekivati sve što poželimo, onoliko koliko želimo, i baš od one osobe od koje želimo“ — to nije moguće. Takva očekivanja su zapravo izraz potrebe za emocionalnom zavisnošću. Jer samo kao djeca od majke ili staratelja možemo očekivati bezuslovno ispunjenje potreba — a ni tada to nije potpuno moguće. Ove i slične infantilne želje ozbiljno narušavaju kvalitet odnosa, čak ih mogu potpuno uništiti.
Druga osoba, na primjer, stalno je imala ogromna očekivanja od svojih partnera, želeći da joj oni budu gotovo poput „njegovatelja“. U braku je drugačije: ponekad je potrebno njegovati i biti njegovan, ali je potpuno druga stvar očekivati da partner bude naš stalni „čuvar“. Kada se ovo prepozna, vidi se koliko to opterećuje drugu stranu, koliko ih stavlja u nemoguću poziciju. A kada to ne mogu ispuniti, osjećaju se nedovoljnim, pa se na kraju povlače i bježe od tereta. Infantilna upornost druge strane onda stvara nove sukobe, izmišljene razloge, besmislice — i tako se odnos nagriza iznutra. Zato problem nikada ne može biti riješen. Tada nastaje ili bolesna, iscrpljujuća veza ili razvod.
Živjeti kao odrasla osoba sa infantilnim načinom razmišljanja znači gledati na brak kao na igru „porodice“. A igra brzo prođe — dok brak i odnosi mogu biti iscrpljujući, bolni, pa čak i razarajući. Zato je važno preispitati sopstvene želje i očekivanja: šta je realno, a šta pripada prošlosti i djetinjstvu. Kada posmatrate bračne rasprave, ako nisu previše nasilne, ponekad možete vidjeti da podsjećaju na djecu koja se bore oko igračke. Okrivljavanje, prebacivanje odgovornosti, nemogućnost razmišljanja — u čemu se to razlikuje od svađe dvoje djece?
U odraslom svijetu potrebno je povremeno sjesti i razgovarati o odnosu — čak i kada nema nikakvog problema.
U našoj kulturi partneri rijetko izdvajaju jedan sat sedmično da razgovaraju o braku i odnosu. Čak im to zvuči besmisleno. Ali sate i sedmice troše na svađe — na to uvijek ima energije.
U drugim kulturama ljudi razgovaraju i analiziraju odnos čak i kada nema problema. Razgovor — tačnije, dijalog — nije nešto što treba da se desi samo kada je problem prisutan. A ponekad ni tada nije moguć.
Još jedan infantilni obrazac ponašanja je kada jedan partner ne želi da razgovara, a drugi insistira. Ako jedan partner želi razgovor, drugi ne mora biti spreman u tom trenutku — to ne znači da nikada neće biti spreman. Umjesto forsiranja, može se pitati: „Dobro, ne želiš sada — kada želiš? Koji sat, dan, datum?“ Ako uobičajene metode ne rade — zašto ne probati nove?
Reći „ne možemo da komuniciramo“ ne znači da će komunikacija početi. To je samo žalopojka. To je kao da kažemo: „osjećamo se bespomoćno kao djeca i ne možemo sami riješiti probleme“. Reći „ne možemo da pričamo“ ne motiviše drugu stranu da priča. To su samo pritužbe i infantilni inat. Poslije nekog vremena odnos više ne služi rješavanju problema, već nadmetanju — ko će pobijediti u svađi. Kao igra „elim sende“ kod djece.
Naravno, ne tvrdim da je rješavanje bračnih sukoba lako, niti da su oni koji ne uspijevaju u tome nesposobni. Ključno je ne samo uspostaviti odnos — nego ga održati na zdrav način. A najveća prepreka tome je nerazvijena ličnost, infantilni obrasci razmišljanja i otpor prema odrastanju.
Ljudi pružaju otpor tome da postanu odrasli — i svijet vide kao u crtanom filmu: bezopasan, brzo popravljiv, sa jednostavnim rješenjima. A biti odrasla osoba znači moći živjeti zajedno sa drugima, preuzeti odgovornost za drugu osobu, ponekad nositi drugu osobu, ponekad se osloniti na nekoga — i imati unutrašnju snagu da to izdržiš.
