Niko ne započinje vezu da bi se rastao, kao što ni za jednu vezu ne postoji garancija da će trajati vječno. Upoznajemo se, upoznaju nas, flertujemo, izlazimo, navodno pokušavamo da se upoznamo. U tim fazama gledamo i otprilike osluškujemo šta osjećamo. Nikada nekoga u potpunosti ne možemo upoznati i nikada nećemo. Jer čovjek nije stabilan, već promjenljiv, „klizav“ subjekt. Mijenja se, mijenja druge, djeluje u skladu sa okolinom, pokušava da se prilagodi, prilagođava se, a nakon nekog vremena nastaje neko drugo okruženje kojem opet pokušavamo da se prilagodimo. Ljudi su sazdani od osjećanja i misli i žive pokušavajući da uravnoteže uspone i padove tih osjećanja. Dakle, istovremeno pokušavamo da balansiramo sebe, da balansiramo osobu naspram sebe i da se određeno vrijeme njoj prilagodimo. Promjenama u sopstvenom tijelu, hormonskim promjenama, vremenu, osobi nasuprot nas, njenoj okolini i sopstvenom unutrašnjem i spoljašnjem svijetu pokušavamo da se prilagodimo i da ih uskladimo. Čak i oni od nas koji su najstabilniji ponekad postanu nestabilni i imaju potrebu za promjenom i promjenljivim faktorima.
Sadržaj
Veze, osim ako ne postoji neka posebna okolnost, počinju strašću, strast se pretvara u privrženost, privrženost nekad u zavisnost, ponekad u naviku, a ponekad u obavezu koja nastaje kao rezultat osjećaja da nema alternative ili pod uticajem kulturnih i tradicionalnih zahtjeva.
Veza je složena struktura. A ta struktura nastaje vremenom. Dodaje se na nju, učvršćuje se, nadograđuje… Pošto veze stvaraju ljudi, ni veze nisu statične, već dinamične i promjenljive strukture.
Svaka veza se u određenom procesu mijenja, njena dinamika se mijenja, struktura se preoblikuje i ljudima postaje teško da se prilagode toj strukturi koju su zapravo sami stvorili. Drugim riječima, može postati teško izdržati ono što im se iz njih samih odražava.
Čak postaje teško ne samo živjeti tu situaciju, nego i podnositi je. Što smo u vezama bliži, to više počinjemo da vidimo sebe, počinjemo da svjedočimo sebi. I dok mislimo da ne možemo da podnesemo osobu preko puta nas, ponekad zapravo ne možemo da podnesemo sebe, sopstvenu realnost, i počinjemo da budemo zaokupljeni time da projektujemo tu svoju „lošu“ stranu. U onome što projiciramo i što nam se vraća, susrećemo se sa sobom, i nakon tog susreta sa sopstvenim Ja počinjemo da se sebi otuđujemo. To zbunjuje naš um i gura nas u haos. Što više haosa doživljavamo, to se više pojačava naša sklonost da optužujemo.
Stalno govorimo o tome kako da brak bude sretan, ali kako bi trebalo da izgleda sretan raskid? Pošto ne volimo loše završetke, prestajemo da se bavimo time na koji način mogu biti „loši“. A zapravo se ljudima um daleko više pomuti i mnogo su depresivniji u procesu razvoda ili raskida nego u procesu stupanja u brak. Zašto mi ne umijemo da se raziđemo? Zašto insistiramo na nečemu što ne postoji ili što neće funkcionisati? Zašto ne znamo da ostavimo, ali ni da podnesemo da budemo ostavljeni? Zašto se ponašamo kao da postoji garancija da će jedna veza sigurno da se nastavi? Zašto strah od napuštanja toliko preuzima kontrolu nad našim životima? Ili, u onim najekstremnijim primjerima, zašto neko ko je napušten može da ode čak do samouništenja? Zašto raskid mora biti toliko bolan?
Našu spremnost da se raziđemo i jačinu reakcija koje dajemo treba tražiti u prvim fazama odnosa majke i djeteta. Majka uči dijete odnosu, sposobnosti da bude u odnosu, smirivanju i pozajmljuje djetetu neke zaštitne „štitove“ koje ono samo još nema. Od majke učimo kako da budemo zaštićeni, kako da se hranimo, zadovoljavamo potrebe, podnosimo frustracije, izražavamo emocije, plačemo, mislimo i osjećamo. Dobra majka istovremeno uči bebu, a kasnije i dijete, i tome kako da se razdvoji. Suština i ono važno je upravo to. Za bebu je majka prvi objekat i od životnog je značaja. Ona je ta koja dolazi kad plače, koja ga nahrani kad je gladan, koja mu pravovremeno i adekvatno zadovoljava potrebe, i uči ga kako da organizuje svoj život. Kod zdravo uspostavljenog odnosa majke i djeteta, osobe u odraslom dobu nauče da mogu da se rastuže i da, kada je potrebno, odžale i prihvate. Onaj ko nije naučio da se rastuži, ne zna da tuguje i nije naučio da izrazi emocije, skloni su da stvari „prelaze preko toga“, ali u trenutku raskida pokazuju ogromne reakcije. Za njih je raskid jednak smrti. Raskid se doživljava kao kraj, kao nestajanje. Raskid i nepostojanje postaju jednaki pojmovi. Razdvajanje ili napuštanje doživljava se kao ranjavanje sopstvenog Ja i oštećenje sopstva. Naravno, niko ne voli da bude ostavljen ili napušten i teško je s tim se nositi. Nešto drugo je imati poteškoće u nošenju s tim, a nešto sasvim drugo doživljavati to kao životnu ugroženost. Jedno je u skladu s prirodom čovjeka, drugo je neuravnoteženo i patološko. Zbog toga uspjeh u sposobnosti da se raziđemo zavisi od toga kako su postavljeni temelji veze, kakva značenja su joj pridata i koliko su snažne dječje potrebe i nedovoljno zadovoljenja. Onaj ko može da se raziđe, ko može da tuguje, može i da nastavi svojim putem. Onaj ko ne može da tuguje, umjesto tuge postavlja nove partnere, i tako stalno odgađa proces žalovanja. A žalovanje je ponekad neizbježno.
Zavisne strukture ličnosti vrlo intenzivno reaguju na raskid. Zavisne strukture su osobe koje su mahom odrasle uz stalno zabrinute i anksiozne majke, prožete majčinim egzistencijalnim strahovima, koje su više bile predstavnici majčinih želja nego svog sopstvenog Ja. Za njih je razdvajanje od neke osobe jednako potpunom gubitku te osobe i njenom „nestanku“, i to proživljavaju izuzetno bolno. Veza koju grade s Drugim nalikuje pupčanoj vrpci između bebe i majke i vjeruju da sve svoje životno važne potrebe dobijaju kroz tu vezu, pa razdvajanje doživljavaju kao da će se zaista odvojiti od životne žile kucavice. Sve dok ne uspostave istu takvu vezu s nekom drugom osobom. Drugoga doživljavaju kao izvor života i pripisuju mu gotovo božanski značaj. Ponašaju se kao beba i s partnerom žive odnos nalik onom koji su nekada imali s majkom – odnos bog/rob. Jer za bebu je majka sve. Oni koji su u odraslom dobu doživjeli zdraviji i zadovoljavajući odnos sa majkom mnogo su vještiji u razdvajanju i upravo su to oni koji mogu da grade kvalitetnije i ispunjavajuće odnose. Zavisne veze nisu ispunjavajuće, već su sputavajuće i lišavajuće.
Odrazi odnosa majke i djeteta, još od bebi faze, kasnije se u odraslom životu pokazuju u vidu tri tipa vezivanja.
Sigurno vezani: rezultat zdravog odnosa majke i djeteta
Anksiozno i ambivalentno vezivanje: tip vezivanja djece čije majke imaju visok stepen anksioznosti, teško smiruju dijete i slabije reaguju u kriznim situacijama.
Izbjegavajuće vezivanje: problemi vezivanja koji nastaju kao rezultat teško patoloških odnosa majke i djeteta.
Koji Tipovi Vezivanja Postoje?
U okviru teorije vezivanja moguće je govoriti o postojanju tipova kao što su sigurno vezivanje, anksiozno i ambivalentno vezivanje, izbjegavajuće vezivanje. Oni su sljedeći:
Sigurno Vezivanje
- Bez teškoće se približavaju partnerima i zadovoljni su time što su povezani s njima
- Nemaju strah od napuštanja niti strah da će drugi biti bliži njima nego što oni žele
- Stvaraju dugotrajne veze
- Imaju visok nivo poštovanja i povjerenja i prema sebi i prema drugima
- Pod stresom traže socijalnu podršku
- Vole da se otvaraju i da se drugi otvaraju njima
- U međuljudskim odnosima su pozitivni, optimistični i konstruktivni
- Pokazuju manje fizičkih tegoba i manji strah od smrti
- Mnogo su oproštajniji i empatičniji prema partnerima
Anksiozno i Ambivalentno Vezivanje
- Osjećaju potrebu da partnerima budu bliži nego što oni objektivno jesu i istovremeno ih optužuju da im nisu dovoljno bliski
- Strah od napuštanja
- Veze žive intenzivno, duboko, ali su one kratkog trajanja
- U odnosima osjećaju da im očekivanja nisu ispunjena i doživljavaju nezadovoljstvo, imaju pesimističan pogled na ponašanja partnera
- Nakon gubitka (smrt, raskid ili razvod) osjećaju intenzivan bol
- Sopstveno samopoštovanje im varira
- U seksualnom životu imaju više orijentaciju na zagrljaj i bliskost nego na sam odnos
- Sanjare o uspjehu, ali im je teško da ostvare određeni nivo performansa
- Pokazuju sklonost ka poremećajima ishrane
- Roditelje doživljavaju kao grube i nepravedne
- U socijalnim odnosima osjećaju strah od odbacivanja
- U međuljudskim odnosima proživljavaju intenzivnu ljutnju
- Domini-ra strah od raskida i smrti
- Izrazito su anksiozni, fokusirani na partnera, pokazuju kontrolirajuća ponašanja, izuzetno su osjetljivi na mogućnost da veza završi
- Emocionalne oscilacije
- Osjetljiviji su na emocionalne izraze i govor tijela drugih
- Seksualni odnosi su često vođeni potrebom za emocionalnom bliskošću, potrebom za odobravanjem, potrebom da dobiju podršku/njegu od partnera ili strahom od njegove ljutnje.
Izbjegavajuće Vezivanje
- Nemaju povjerenja u svoje partnere
- Činjenica da su drugi vezani za njih izaziva napetost
- Vrlo malo ulažu u svoje veze
- Tokom seksualnog odnosa s partnerom maštaju o nekoj drugoj osobi, a takođe imaju visok stepen sklonnosti ka seksualnim odnosima bez emocionalne veze
- Roditelje doživljavaju kao kritične i odbacujuće
- Odbacuju svaku novu informaciju koja bi mogla da naruši njihov osjećaj samodovoljnosti i da dovede do promjene stava
- Kada su pod stresom, radije biraju da budu sami, a kada je partner pod stresom, skloni su da se udalje
- Bilo kakve socijalne odnose smatraju dosadnim i nepotrebnim
- Skloni su tome da se odnosa prisjećaju na negativan način
- Ne otvaraju se, a smeta im i kada se drugi otvaraju njima
- Podrška/bliskost s partnerom pruža se zbog socijalnih obaveza ili kako bi se dobile određene nagrade. To je grupa koja najmanje želi da bude roditelj, a i kad to postane, najmanje zadovoljstva crpi iz toga.
- Intenzivna ljutnja i agresivne reakcije prema partneru služe kao sredstvo da se „pritisne“ partner koji želi veću bliskost
- Teško se prisjećaju događaja iz djetinjstva (tuga–odbačenost, sreća–previše bliskosti)
- Nakon gubitka, oni su ti koji najviše somatizuju i žale se na tjelesne simptome.
- Imaju visok stepen sklonosti ka seksualnim odnosima za jednu noć.
