Niko ne započinje vezu da bi se jednog dana rastao, kao što ni za jednu vezu ne postoji garancija da će trajati zauvijek. Upoznajemo se, upoznaju nas, flertujemo, izlazimo, navodno pokušavamo da se upoznamo. U svim tim fazama gledamo više šta osjećamo nego šta realno znamo. Nikada se potpuno ne možemo upoznati – i nikada nećemo. Jer čovjek nije stabilno već promjenljivo biće. Mijenja se, mijenja druge, djeluje u skladu sa okruženjem, trudi se da se prilagodi, pa se prilagodi, a onda se pojavi nova situacija na koju opet mora da se navikne. Ljudi su sastavljeni od osjećanja i misli i cijeli život pokušavaju da izbalansiraju njihove uspone i padove. Dakle, istovremeno pokušavamo da balansiramo i sebe i osobu preko puta nas, i određeno vrijeme joj se prilagođavamo. Pokušavamo da se uskladimo sa promjenama u tijelu, hormonima, vremenom, drugima, i onim što dolazi iznutra i spolja. Čak i najstabilniji među nama ponekad izgubi stabilnost i osjeti potrebu za promjenom i novim podražajima.
Sadržaj
Veze, osim ako se ne desi nešto neočekivano, počinju strašću, strast prelazi u privrženost, privrženost ponekad u zavisnost, naviku ili u obavezu koja je rezultat nedostatka alternative ili kulturnih i tradicionalnih pritisaka.
Veza je složena struktura. A ta struktura se vremenom formira — nadograđivanjem, učvršćivanjem, dodavanjem. Pošto veze stvaraju ljudi, one nisu statične već dinamične i promjenljive.
Svaka veza se tokom vremena mijenja, mijenjaju se njene dinamike i struktura, i pojedincima postaje teško da se prilagode strukturi koju su sami stvorili. Drugim riječima, teško im je da se suoče sa onim što se iz njih samih odražava.
Čak postaje teško ne samo živjeti nego i izdržati. Kako se u odnosu približavamo jedno drugome, počinjemo da vidimo sebe, da budemo svjedoci sebi. Iako mislimo da ne možemo da podnesemo osobu preko puta, ponekad zapravo ne možemo podnijeti sebe i sopstvenu realnost — i počinjemo da projiciramo te dijelove na druge. U onome što odražavamo i što nam se odražava nazad, suočavamo se sa sopstvenim unutrašnjim bićem, a nakon tog suočavanja često se javi osjećaj otuđenja od sebe. To zbunjuje naš um i gura nas u haos. A kada haos raste, porast ide i krivljenje drugih.
Uglavnom se bavimo time kakav je “srećan brak”, ali se rijetko pitamo: kakav je “srećan raskid”? Ne volimo loše završetke, pa se ne bavimo njihovom prirodom. A ipak, ljudski um se mnogo više uznemiri tokom razvoda nego tokom stupanja u brak. Zašto ne znamo da se raziđemo? Zašto insistiramo na onome što više ne postoji i što ne može da funkcioniše? Zašto ne znamo da pustimo, niti da prihvatimo da smo pušteni? Zašto se ponašamo kao da postoji garancija da će veza trajati? Zašto strah od napuštanja toliko dominira našim životima? I zašto neki ljudi odlaze u potpuni auto-destruktivni raspad kada budu ostavljeni? Zašto raskid toliko boli?
Ključ odgovora leži u najranijoj fazi: u odnosu majke i djeteta. Majka uči dijete odnosima, umirivanju, daje mu psihološke “štitove” koje ono samo još nema. Od majke učimo sigurnost, hranjenje, regulaciju potreba, toleranciju na frustraciju, način izražavanja emocija, plakanje, razmišljanje, osjećanje. Dobra majka istovremeno uči dijete i razdvajanju. To je ključno. Za bebu, majka je primarni objekat od životnog značaja. Ona koja dolazi kada plače, ona koja ga hrani, reguliše, štiti. Ako je odnos zdrav, osoba u odraslom dobu nauči da tuguje, da prihvati gubitak, da obradi separaciju.
Onaj ko ne zna da tuguje, ko ne zna da izrazi bol, sve to potiskuje — ali kada dođe trenutak razdvajanja, reakcija bude ogromna. Za takvu osobu, raskid je ekvivalent smrti. Raskid znači nestanak. Razdvajanje = praznina. Napuštanje = povreda sopstva. Naravno, niko ne voli da bude ostavljen. Ali jedno je prolazna bol, a drugo je doživljaj da se raspada cijeli identitet. To je razlika između zdravog i patološkog doživljaja separacije. Kako ćemo podnijeti raskid zavisi od toga kako je veza nastala, šta smo joj pripisali i koliko su naši dječiji nedostaci i neispunjenosti jaki. Onaj ko može da žali — može i da nastavi dalje. Onaj ko ne može — zamjenjuje žal u beskonačan niz novih veza koje odmah pretvara u zavisnost.
Zavisne ličnosti reaguju najburnije na raskid. Najčešće ih odgajaju majke koje su hronično anksiozne, preplavljene strahovima. Zavisni pojedinac zapravo nosi majčinu tjeskobu umjesto sopstvene. Za njih, svaka separacija znači potpuni gubitak. Veza koju stvaraju sa partnerom postaje poput pupčane vrpce — izvor “života”. Postaju kao beba koja se boji da će umrijeti bez majke. Partneru pripisuju skoro božanski značaj. Takvi odnosi nijesu ispunjavajući, već iscrpljujući i vezujući. Oni koji su imali zdrav odnos sa majkom postaju odrasli koji znaju da vole i znaju da se razdvoje — i to je preduslov zrele veze.
Odnos majke i djeteta stvara tri tipa vezivanja:
Sigurno vezivanje – rezultat zdravog odnosa.
Anksiozno-ambivalentno vezivanje – rezultat majke koja ne umije da umiri i koja je haotična.
Izbjegavajuće vezivanje – rezultat teških, patoloških obrazaca odrastanja.
Koje vrste vezivanja postoje?
U okviru teorije vezivanja moguće je govoriti o sljedećim vrstama: sigurno vezivanje, anksiozno–ambivalentno vezivanje i izbjegavajuće vezivanje. Oni se manifestuju na sljedeći način:
Sigurno Vezivanje
- Lako se približavaju partneru i uživaju u bliskosti
- Nemaju strah od napuštanja niti od toga da će drugi previše da im se približe
- Grade dugotrajne odnose
- Visok nivo samopoštovanja i povjerenja u druge ljude
- Pod stresom traže socijalnu podršku
- Spremni su da se emocionalno otvore, kao i da prihvate otvaranje drugih
- U odnosima su pozitivni, konstruktivni i optimistični
- Imaju manje fizičkih tegoba i manje straha od smrti
- Empatičniji su i lakše opraštaju partneru
Anksiozno i Ambivalentno Vezivanje
- Potrebna im je veća bliskost nego što je partner spreman da pruži, te ga često optužuju za emocionalnu distancu
- Intenzivan strah od napuštanja
- Veze su duboke, ali kratkotrajne
- Često osjećaju da njihove potrebe nijesu ispunjene i da su razočarani partnerovim ponašanjem
- Nakon gubitka (smrt, razvod, raskid) doživljavaju snažan bol
- Samopoštovanje im varira i zavisi od partnerove potvrde
- Radije biraju fizičku bliskost (npr. spavanje zagrljeni) nego seksualni čin
- Fantaziraju o uspjehu, ali teško sprovode planove u djelo
- Skloni su poremećajima ishrane
- Roditelje doživljavaju kao stroge i nepravedne
- U socijalnim odnosima prisutan je strah od odbacivanja
- U odnosima doživljavaju snažan bijes i frustraciju
- Strah od smrti i napuštanja je dominantan
- Skloni su pretjeranoj brizi, kontroli partnera i preosjetljivosti na signale prekida veze
- Emocionalni usponi i padovi su izraženi
- Veoma su osjetljivi na partnerove emocionalne izraze i govor tijela
- Seksualnost im je povezana sa potrebom za bliskošću, odobravanjem ili strahom od partnerovog nezadovoljstva
Izbjegavajuće Vezivanje
- Teško pokazuju povjerenje partneru
- Osjećaj da se drugi previše vezuju stvara im napetost
- Malo investiraju u odnos i drže emocionalnu distancu
- Tokom seksualnog odnosa maštaju o drugim osobama; skloniji su seksu bez emotivne povezanosti
- Roditelje pamte kao hladne, kritične i odbijajuće
- Odbacuju svaku informaciju koja izaziva promjenu i ugrožava osjećaj samodovoljnosti
- Pod stresom biraju samoću, a kada je partner pod stresom — povlače se
- Socijalne odnose smatraju napornim, dosadnim ili nepotrebnim
- Prošle odnose pamte na negativan način
- Ne otvaraju se emotivno i smeta im kad se drugi njima otvaraju
- Partneru pružaju podršku ili bliskost samo ako im to donosi korist, nagradu ili ispunjava socijalnu normu
- Najmanje žele roditeljstvo, a kada postanu roditelji — nalaze najmanje zadovoljstva u toj ulozi
- Kada partner traži više bliskosti, odgovaraju ljutnjom ili agresivnošću kako bi ga emocionalno “odgurnuli”
- Teško se prisjećaju događaja iz djetinjstva (posebno vezanih za tugu, odbacivanje ili pretjeranu bliskost)
- Nakon gubitka doživljavaju najjače tjelesne simptome
- Veća vjerovatnoća upuštanja u seksualne odnose za jednu noć
Život Nakon Razvoda
Nakon razvoda ljudi prolaze kroz veoma složena emocionalna stanja. Čak i kada nema dileme da je odluka o razvodu bila ispravna, ponekad se pojave osjećaji kao što su tuga, nostalgija, bijes ili preispitivanje. Važno je znati da su ovi osjećaji potpuno normalni. Ali, kako se nositi sa njima?
Emocije nijesu dobre ili loše — važno je da ih osjećamo. Nakon razvoda čovjek se često osjeća ranjivo, usamljeno, uplašeno. Ovo je nova situacija. A ljudskom biću je za svaku novu situaciju potrebno vrijeme da se prilagodi. Bez obzira na to koliko ste loših uspomena imali sa bivšim partnerom, postoji gubitak. A nakon gubitka slijedi žal — i to je potrebno proći. Taj žal nije samo zbog bivšeg partnera, već i zbog ukidanja zajedničkog života, ritma i strukture koju ste i sami stvarali. Zato se javlja osjećaj izgubljenog vremena, a to može dodatno pojačati bijes.
U ovom periodu započinjanje nove veze nije preporučljivo. Nakon žala dolazi i etapa preispitivanja: greške, izbori, neslaganja — sve to treba sagledati i razumjeti, ma koliko bilo bolno. To ne znači da treba da „zamrznete“ život, već da ne tražite da vam nova osoba zacijeli rane — jer to može stvoriti nerealna očekivanja ili dovesti do toga da novu vezu nesvjesno gradite na šablonima stare. Tako možete partnera vidjeti ne kao individuu, već kao produžetak bivšeg.
Razvod znači promjenu. Odbacivanje onoga što ne želimo, prekid odnosa ili situacije koja nas više ne ispunjava. Promjena može biti bolna. Ali treba znati — tamo gdje najviše boli, rana počinje da zarasta. Ne bojte se bola.
Promjena znači početak.
Napišite listu razloga zbog kojih ste se razveli. Zatim razmislite: „Šta bih radio/la da nijesam bio/bila u braku?“ Šta je ostalo neproživljeno? Šta ste željeli a nijeste ostvarili? Ova pitanja pomažu.
Loš brak ne znači da su partneri loši ljudi. Nakon razvoda mnogi, kako bi učvrstili osjećaj da su bili u pravu, posegnu za mržnjom. Mržnja kratkoročno donosi olakšanje, ali dugoročno vas sprječava da vidite sopstvene greške u odnosu — a to je neophodno za zdravu narednu vezu.
Ljudi nijesu crno–bijeli. U svakoj osobi postoji i dobro i loše.
Razvod je rezultat odluke dvoje ljudi da izbor koji su nekada smatrali ispravnim više to nije. Nema pravila da svaka odluka mora da nas vodi u ispravno. Veza može da postane bolna, narušena i bez mogućnosti popravke. Ako nije bilo nasilja, nema „krivca“. Iako niko ne ulazi u vezu da bi se razveo, nema garancije da će trajati vječno. Zato treba prepoznati raskid, priznati emocije i sagledati situaciju sa distance.
Razvod se često doživljava kao neuspjeh. To može narušiti samopoštovanje. Neki se počnu osjećati bezvrijedno. Ali, da li su ti osjećaji posljedica razvoda? Ili su to unutrašnji konflikti koji su oduvijek postojali, ali su tek sada isplivali? Životne krize nas primoravaju da preispitamo ko smo i gdje želimo da idemo. Svaka nova situacija donese konfuziju, ali čovjek se vremenom prilagodi — jer je to naša najveća sposobnost.
Najvažnije je skratiti proces prilagođavanja.
Nesite se jačima nego što jeste. Umjesto toga — ojačajte.
Veze i ljudi nijesu nepouzdani.
Završena veza može biti priprema za bolju.
Svaka veza daje signale prije nego što se završi. Da li ste ih primijetili?
Kada ste ih primijetili — šta ste uradili?
Nakon razvoda može se javiti depresivna dinamika i emocionalni umor. Kako se ponovo pokrenuti?
Nakon razvoda možete se osjećati:
- Povrijeđeno
- Posramljeno
- Krivo
- Neuspješno
- Odbijeno
- Usamljeno i bespomoćno
Naravno, sve zavisi od toga kako i zbog čega je došlo do razvoda.
