Gojaznost, koja stvara osnov za mnoge bolesti i širom svijeta se opisuje kao epidemija, prijeti ne samo odraslima već i djeci i bebama.
Gojaznost je zdravstveni problem koji nastaje kao posljedica prekomjernog nagomilavanja masnog tkiva u tijelu i koji se mora liječiti. Ako govorimo o stanju koje zahtijeva liječenje, automatski govorimo o bolesti. Dakle, stvar je prije svega zdravstveni problem, a tek zatim estetski i vizuelni. Nekada su ljudi ovu prekomjernu tjelesnu težinu opisivali ne kao zdravstveni problem, već kao udaljenost od estetike, kao to da neko nije lijep i privlačan. Čak se i danas u nekim zajednicama idealizuje shvatanje da je „onaj ko mnogo jede zdrav i snažan“.
„Kad nađeš hranu – jedi, kad vidiš štap – bježi“, odnosno: jedi šta god nađeš, iskoristi svaku priliku da jedeš, jer mnogo jesti nije nešto čega se treba kloniti – ako se prisjetimo da smo odrasli uz ovakve poruke, razumjećemo kako se razvijao naš odnos prema hrani. Međutim, kada stvari izmaknu kontroli, čak i u situacijama kao što su srčani problemi, povišen pritisak, dijabetes i slična stanja koja, usljed gojaznosti, prijete cjelini organizma, ljudi ipak uzimaju ljekove koje im je doktor propisao, ali dijeti ne prilaze rado. U glavama ljudi i dalje postoji misao da „od mnogo jela nema štete, nego se razboliš ako gladuješ“. Da li je gojaznost epidemija? Ili je to tema na koju se skreće pažnja još od vrlo starih vremena, još od grčke civilizacije? Izreke nekih ljekara i mislilaca iz davnina o ponašanju u ishrani zapravo opisuju nešto što je oduvijek postojalo, ali se možda sve do posljednjih godina iz raznih razloga poricalo, pa se zato danas govori o epidemiji. Kao da je riječ o novom, tek nastalom fenomenu. Riječi koje je izgovorio Lokman Hekim zapravo sažimaju ozbiljnost ovog problema: „Kada se stomak napuni, misao zaspi, mudrost umre, a udovi se ukoče.“ (Lokman Hekim). Ili riječi drugih mislilaca: „Previše jela je kvasac bolesti.“ (Feridudin Attar) „Suzdržite se od ponovnog jela dok ne svarite ono što ste pojeli.“ (Ibn Sina)
Broj onih koji su umrli siti veći je od broja onih koji su umrli gladni (poslovica). Ovo je izuzetno smisleno – i od davnina možemo naći mnoge ovakve poslovice i izreke.
Ako obratimo pažnju, u svim gore navedenim izrekama govori se o medicinskom problemu koji može imati ozbiljne, čak i po život opasne posljedice. Dakle, možemo reći da je estetski cilj u liječenju gojaznosti ili uključivanju u program održavanja tjelesne težine tek daleko u pozadini. Jer mršavljenje i lijep izgled, na kraju, desiće se kao rezultat čak i ako to ne postavite kao cilj. Ali ne kao prvi i osnovni cilj.
Rečenica Dženapa Šehabeddina: „Više sažalijevam one koji su gladni srcem nego one koji su gladni stomakom“ zapravo ukazuje na to da gojaznost, s jedne strane, ima i unutrašnju – duševnu i emocionalnu dimenziju. Činjenica da se kod nekih ljudi tokom liječenja gojaznosti, kako gube na težini, javljaju intenzivni anksiozni poremećaji ili depresija, pokazuje nam da gojaznost ima određenu funkciju u psihičkom životu čovjeka. Zašto se osoba, kako mršavi, osjeća depresivnije i tjeskobnije? Zašto neko želi da nastavi da bude gojazan iako može da smrša, da održi tu težinu, i zašto kaže rečenice pune skrivenog značenja kao što su: „Zašto kvarim dijetu? Zašto nemam povjerenja u sebe da nastavim?“ Da li su ti kilogrami, te masne naslage neka vrsta barijere? Štit koji štiti unutrašnji svijet od spoljašnjeg? Kakav značaj može imati to što neki pojedinci uporno nastoje da ih zadrže? Da li je problem zaista u tome da ne mogu da smršaju? Jer ima mnogo ljudi koji su nezadovoljni svojom težinom, koji započnu ovakve programe i smršaju. I oni to dobro znaju. Da, u posljednjim godinama pojavio se novi pojam u liječenju gojaznosti: održavanje izgubljene težine. Dok se ranije govorilo o medikamentima za mršavljenje, o mršavljenju „na ovaj ili onaj način“, o velikim centrima za mršavljenje i kratkim programima kojima se za kratko vrijeme gube desetine kilograma, danas se govori: „Da, gubite na težini, ali morate je održati.“ Da li je stručnjacima ta ideja tek sada pala na pamet? Zašto ranije cilj nije bio održavanje, već samo mršavljenje? Očigledno je da se intervenisalo samo na simptomima, na onome što se vidi. Kao što je poznato, u oblasti mentalnog zdravlja simptom je vidljivi odraz onoga što postoji u unutrašnjosti – signal. A koji je to unutrašnji konflikt koji stvara ovaj signal? Zašto ljudi postaju depresivni kada smršaju, kada izgube kilograme? Zašto žale za izgubljenim kilogramima? Ono što govorim može zvučati pomalo besmisleno, ali „besmislice“ ponekad u tom lancu sadrže veoma zanimljive asocijacije i značenja koja se mogu pročitati između redova. Odlaze kilogrami, nestaju nagomilane masne naslage, ali da li su samo to? Na jednom od dugotrajnih psihoterapijskih susreta s jednom pacijentkinjom, jezički lapsus otkrio je koliko su je ti kilogrami činili snažnom – rekla je da su za nju bili simbol jednakosti u snazi sa starijim bratom koji je dobijao više pažnje kod kuće, i ta rečenica iznenadila je čak i nju samu. Kod nekih ljudi čujemo kako im upravo višak kilograma daje osjećaj zaštite i snage u odnosu na okolinu – to nam je svima poznato. Da, nije potrebno ni naglašavati koliko je nepovoljno biti gojazan u ranom djetinjstvu, niti koliko je taj period težak naročito u adolescenciji, kada je tijelo „na sceni“. Ali jedno moramo znati: gojaznost nije samo uzrok problema poput visokog pritiska, srčanih i šećernih bolesti, već je i tjelesni izraz unutrašnjih psihičkih problema, neizrečenih emocija i misli. Dakle, ako poričemo psihičku dimenziju ovog fenomena, onda u budućnosti, pored rečenice „smršao si, ali nisi održao“, ne bi trebalo da nas iznenadi ni rečenica „održao si težinu, ali si zaboravio psihičku dimenziju problema“. Sve dok organizam ne posmatramo kao cjelinu, tretmani će uvijek biti nepotpuni i „zakrpljeni“.
Sada ću govoriti o tome kako je ponašanje u ishrani oblikovano odnosom majke i djeteta u ranom periodu života.
Kada se beba rodi, zapravo „nema majke“, postoji samo dojka. Odnosno, susreće se sa izvorom hrane. Majčina dojka predstavlja majku, predstavlja hranu, ona je istovremeno erogena zona, izvor sigurnosti i način zadovoljavanja gladi. Upravo u ovoj tački majčin stav – način na koji pruža dojku bebi, njeno emocionalno stanje dok je hrani, kontakt očima, njena sposobnost da prati pokrete djeteta dok sisa i puni stomak, kao i da ga smiri – pokazuju nam, ako pretpostavimo da beba majku i hranu doživljava kao cjelinu, da ponašanje u ishrani ne možemo odvojiti od relacione dimenzije sa majkom. Baš na ovom mjestu, ako prilagodimo izreku „Žena koja ne ‘kuha’ zajedno sa jelom koje sprema, ne može napraviti ukusno jelo“, možemo reći da mleko koje majka daje, ukoliko ne sadrži njenu pažnju, interesovanje i osjećanja nježnosti, neće imati ni razvojnu ni iscjeljujuću ulogu u psihičkom životu djeteta, niti će stvoriti osjećaj povjerenja u sebe i u majčinu ljubav. Mlijeko koje majka daje samo kao puku dužnost, ima vrijednost samo u smislu sitosti. U gojaznosti, iako se kaže da osoba uživa u jelu, zar se ne govori o nečemu što se ne može zaustaviti? Izraz „uživam u jelu“ zapravo je racionalizovana forma problema. Organizam ima fiziološke potrebe, a mimo toga postoje namirnice u kojima uživamo – postoji „ukus“. Ali prejedanje, razmišljanje o hrani cijelog dana, želja da se jede pri svakoj prilici – nije ništa drugo do zavisnost. U zavisnosti se ne govori o uživanju, već o potrebi, o tome da smo nečemu „potrebni“, „upotrebljeni“. Baš kao što je bebi neophodno majčino mlijeko i njeno hranjenje. Ali kada bi se ta potreba preobrazila u odnos i komunikaciju u kojima se zaista uživa, tada bi se duševna glad zadovoljila unutar odnosa i našla bi svoj mir. Da, znam da već znate da jedete iz duševne gladi, iz dosade, iz bijesa. Ali ne znate zašto koristite tijelo da biste zadovoljili te potrebe. Ni ja ne znam. Jer svaki razlog, svako objašnjenje je lično i subjektivno. Ipak, nalazi nekih istraživanja pomažu nam da ono subjektivno djelimično pretvorimo u objektivno.
Na primjer
- U prvih 6 mjeseci života bebe treba hraniti isključivo majčinim mlijekom
- Nakon što se beba zasiti, ne treba je forsirati da isprazni bočicu
- U djetinjstvu treba izbjegavati visokokaloričnu hranu
- Umjesto zaslađenih i gaziranih pića, treba birati vodu, ajran i mlijeko
- Djeci treba razvijati naviku da jedu variva od povrća, mahunarke i salate
- Treba uspostaviti naviku redovnih obroka (3 glavna i 3 užine), a obroci se ne bi smjeli preskakati (posebno doručak)
- Hranu treba jesti polako i dobro žvakati, a treba izbjegavati nasumično stalno grickanje
- Treba piti mnogo vode
- Nakon što se porcionira, servisna posuda treba da se skloni sa stola
- Kada se obrok završi, treba ustati od stola
- Treba izbjegavati industrijski prerađenu hranu itd.
Ne smijemo zaboraviti da je gojaznost genetski, sociološki i psihološki fenomen.
Ovaj kratki, podsjećajući tekst želim da završim jednom Sadijevom izrekom.
Čovjek koji je previše vezan za svoj stomak ne spava mirno dvije noći: jednu kada mu je stomak prazan, a drugu kada mu je stomak prepun. (Sadi).
