Jesi li spreman da zaroniš u ogromno more značenja, u nadi da ćeš u njemu pronaći sebe? Ili ćeš, umjesto da zaroniš, nastaviti da bježiš niz stazu zvanu „okrivljavanje drugih“? Kada se led tvojih zamrznutih osjećanja otopi, jesi li spreman da okusiš gorak ukus emocija koje uprkos vremenu zadržavaju svoju svježinu?
Svatko ima svoju definiciju smisla, svoje objašnjenje postojanja, svoj cilj, put kojim ide i pravac kojem je okrenut. Ponekad hodamo tuđim putem, trebamo tuđi pravac ili čak živimo tuđi život — u njihovoj odgovornosti, ali bez rizika. Postajemo upravnici tuđih želja, dok se vlastitih želja plašimo. Mislimo da željeti znači platiti cijenu i da je krajnji ishod želje smrt. Pošto ne volimo zabrane, prestajemo da želimo i ostajemo samo u svijetu potreba, živeći u sigurnoj atmosferi crtanog filma, gdje su u mašti sve stvari moguće, u balonu nalik autizmu.
Živimo život koji je nedozreo, nesazrio, bezukusan — i u metežu svakodnevice udišemo sopstvenu tugu.
Zatim se žalimo na gušenje, na rutinu, na navike.
Ponekad se šetamo obalama depresije, ponekad u nju uđemo i izađemo. Plašimo se dubine smisla i zato se krećemo u plićaku besmisla — sigurnom, ali bez ikakve svjesnosti. I da, na kraju samo „šetamo“, „misli nam se zapetljaju“ i izgubimo se u čvorovima misli koje se pretvaraju u arapski čvor. Pred osjećanjima koja je teško opisati i oblikovati — mi se izgubimo. Ovu zbrku zatim prihvatimo, naviknemo se na nju, smjestimo je na legalno tlo rečenice: „Ionako, šta je život?“ Na njoj gradimo sopstvo i sidrimo se u kratkotrajnim olakšanjima.
Većina ljudi izmišlja razne igre da ne bi sreli sami sebe, ili igra već izmišljene igre. Kao u skrivalici, bježe od sebe i žive bez hrabrosti da stanu pred sopstveno ogledalo — tako prođe njihov život. Mnogi odmah kažu: „Znam sve to“, i time zatvaraju vrata svjesnosti, zaustavljajući sopstveni razvoj. Razumjeti znači: umoriti se, srušiti staro, izgraditi novo i imati hrabrosti da to učiniš. Hrabrost, srce — da, „razumjeti“, „biti shvaćen“, „ispričati“ — sve je to teško. Put ka razumijevanju je „riječ“, „govor“, „jezik“. To je moć riječi i osjećanja skrivenih iza njih. Kada doživljavamo događaje, dok smo izloženi nečemu, osjećamo ih u njihovoj svježini. Kada događaj prođe, mislimo da je zaboravljen, da je nestao — i tada gasimo „prekidače osjećanja“.
Ponekad u snovima osjetimo te osjećaje potpuno ogoljene — najjače, najživlje, do srži. Probudiš se i treba ti vremena da se izvučeš iz njihovog zagrljaja, jer su te u potpunosti obuhvatili. A naš prvi nagon je — bježanje. Želimo da pobjegnemo, jer ne osjećati znači spas. Svjesni um tada te osjećaje uvija u oklop da nas ne bi dotakli. Otupljenje postaje spas — lijek protiv bespomoćnosti. Ali otupljenje je poput života iza rešetaka: sigurno, ali izolovano, sužava prostor, skraćuje putanje i čini unutrašnje putovanje nemogućim. Živimo u poznatim prostorima, pričamo iste priče, gledamo iste prizore, oskudna mašta presuši i poklopac dosade se otvara.
Na kraju, potreba da razumijemo smisao, i pitanje smisla, počinju da se pojavljuju u tijelu kao simptomi bolesti. Pitati, preispitivati, tragati — počinju u zagrljaju patnje i umora, i često ne traju dovoljno dugo.
Steći svjesnost, bježati od svjesnosti, bježati od sebe — sve je to čovjeku svojstveno. Ponekad je promjena države, grada ili posla samo promjena dekora. Dekor se promijeni — ono iza njega ostaje.
Posljednjih godina sve više ljudi govori o tome koliko zapravo bježe. Kao da je ispovijest. Ali to najčešće nije stvarni uvid — već lažni uvid, stvoren da zamijeni pravi. Govore o spavanju kao bijegu, o promjenama u životu kao bijegu. A nastavljaju da bježe — bez svjesnosti o vlastitom bježanju. Neki bježe u alkohol, neki u drogu; mnogi pronalaze različite načine da se umrtve. Počinju rečenicom: „Znam da se umrtvljujem“, i završavaju je istim riječima. Ovo je tačka gdje nastaje bespomoćnost — odbacivanje mudrosti koju svjesnost pruža i život u začaranom krugu misli, pod jarmom osjećanja koja zvuče „prihvatljivo“.
Ono što nas razlikuje od životinja nije samo svijest, već sposobnost da budemo svjesni svoje svjesnosti. Ne govorim o znanju ili informisanosti, već o sposobnosti čovjeka da razumije sebe u susretu sopstvenih misli, osjećanja i emocija. Sebe možemo pronaći u snovima, u odnosima, u onome što želimo reći pa cenzurišemo, u onome što želimo učiniti pa ne učinimo, u trenucima kada treba da govorimo, a ćutimo ili obrnuto; u prošlosti, u njenim sukobima, u odjecima prošlosti u sadašnjosti; u onome što projektujemo na druge i u onome što od drugih prisvajamo kao svoje; u željama, potrebama, strahovima; u onome što ne želimo da znamo; u onome što nismo smjeli da osjetimo; u ludoj hrabrosti i zavisnostima; čak i u povicima o sopstvenoj „nezavisnosti“.
Mjesta na kojima čovjek može pronaći sebe toliko su brojna da će hrabrost uvijek donijeti više nego što će oduzeti. Sve što sam do sada rekao — to su prizori koje čovjek može vidjeti kada odluči da krene na unutrašnje putovanje.
Putovanja su uzbudljiva, zabavna, puna iznenađenja; ponekad nose neočekivane događaje, nekontrolisane situacije, strahove, talase uzbuđenja; osjećanja koja se mogu osjetiti do kostiju; zamršene misli, kreativne ideje, radost otkrića, mudrost upoznavanja novih pejzaža, bogatstvo obogaćivanja života bojama i značenjem…
Obnova identiteta, izgradnja sopstva, ponovno pisanje lične istorije moguće je samo razumijevanjem onoga što smo proživjeli. A razumjeti ono što smo proživjeli moguće je slušanjem prošlosti — jer prošlost se smiruje tek kada je saslušamo. Poricanje prošlosti znači poricanje temelja. Ne govorim o „povratku u djetinjstvo“ u psihološkom smislu, već o tome da se odjeci prošlosti mogu pojaviti u svakom odnosu, svakog dana — ponekad kao lagani povjetarac, ponekad kao oluja. Povjetarac je lako zaustaviti; oluja ruši. Poricanjem i ignorisanjem mislimo da smo pobijedili. Ali ono što „pobijedimo“ nisu naši sukobi — nego samo trenutno ućutkana anksioznost. A ono što je ućutkano vrati se kao krik. Pred tim krikom mi postajemo djeca — bespomoćni, sputani, i život nam postaje bezukusan, siromašan, nedovoljno živ.
