Kvalitet života i stilovi življenja u društvima određuju i načine ishrane ljudi u tim društvima. Kada se govorilo o gojaznosti – debljini, do prije samo nekoliko godina, prvo što nam je padalo na pamet bile su ogromne hamburgere na tanjirima Amerikanaca, čaše kole ogromnih dimenzija, pice veličine tacne koje neko drži i grize u gigantnim zalogajima, pretjerano gojazne žene koje jedu bez prestanka, kao i izrazito krupni muškarci sa velikim stomacima, kojima pantalone stoje ispod stomaka, a zbog gojaznosti ne mogu staviti kaiš pa nose tregere. Ili, recimo, slika Nijemca koji jede ogromne kobasice ili salame bez hljeba, uz kriglu piva veću od njegove podlaktice. U posljednjim godinama, uz globalizaciju i ono što stalno ponavljamo – “globalno selo”, s putovanjima bez viza, internetom koji udaljenosti pretvara iz kilometara u centimetre, a sate u trenutke, ljudi su se međusobno približili; međutim, taj kontakt je, pored pozitivnih kulturnih razmjena, donio i određene negativne posljedice.
U ovoj tački, zajednički život i približavanje ljudi jednih drugima doveli su i do „zaraze“ određenih kulturnih obrazaca putem pisanih i vizuelnih medija. Riječ zaraza, odnosno „zarazno“, nekada se vezivala gotovo isključivo za somatske bolesti koje prelaze sa jedne osobe na drugu. Danas, ovom riječju sve češće označavamo i prenošenje ponašanja, uticaja među ljudima ili kulturama, kao i promjene u stavovima i navikama. Tako je globalizacija, prirodno, uticala na naše stavove, jezik, načine odnosa i komunikacije, i kao što je promijenila stilove života, promijenila je i naše prehrambene navike. Najjednostavniji primjer su ogromne čaše kafe poznatih brendova koje ljudi posljednje dvije godine drže u rukama. Kultura „jutarnje čorbe“ odjednom je postala „uzmi kafu da se razbudiš“.
Fast-food restorani, koji su se, naročito u posljednjih desetak godina, duboko ukorijenili u naš svakodnevni život, uvode logiku „brzog vremena“ – hamburger na tanjiru, porcija pomfrita kao nagrada djeci, masna gotova jela koja se daju kao pozitivno pojačanje. Ali da li su to zaista nagrade? Ili kažnjavanje? Ili doprinos bolesti? Upravo ovako se, kroz „zarazu“, a zatim i normalizaciju, u naše identitete uvukao fenomen gojaznosti – širenje, prenošenje, epidemija debljine.
Kao što svi čitamo i pratimo, gotovo svaki tekst o ovoj temi počinje rečenicama poput: „debljina – gojaznost se širi, prenosi se, postaje prijetnja“. Čak je i srpskohrvatsku riječ „gojaznost“ zamijenio engleski termin „obesity“. Dakle, promijenile su se i prehrambene navike i sam naziv fenomena. Govorim kao zdravstveni radnik – ovo je bolest. Nekada se čak ni nije prihvatalo da je to bolest, već je u davnim vremenima to bio simbol bogatstva, sitosti, prosperiteta, dok je mršavost označavala siromaštvo i glad.
Ako se ne varam, Ministarstvo zdravlja proglasilo je ovu godinu „Godinom borbe protiv gojaznosti“, kao što se godinama pokušavalo boriti protiv pušenja. Kampanja je veoma dobra, ali i nedovoljna. Da, gojaznost je – kao i pušenje – zavisnost. Ali, da li je ovo fenomen koji se može riješiti za jednu godinu? Ponašanje u ishrani duboko je povezano s karakteristikama ličnosti i psihičkom organizacijom čovjeka. Ako uzmemo u obzir koliko je teško mijenjati stavove, onda je jasno koliko je zahtjevno otkriti i razumjeti psihološke motive iza zavisnosti od hrane. Gojaznost – debljina – višak kilograma, šta god da kažemo, jeste bolest. Međutim, gojaznost je i sindrom i simptom. Zašto su neki ljudi pogođeni ovom bolešću? Ako genetske faktore ostavimo po strani, koji su drugi razlozi? I da li se oni mogu riješiti tako brzo – kampanjom? Ovo je pitanje i suština naslova ovog teksta: „Jesmo li potrošači? Ili potrošeni? Jesmo li oni koji troše? Ili oni koji se troše?“ Kratkoća daha na stepenicama, bolovi od loše probave, a opet pokušaji da se ti problemi riješe gaziranim, kiselim i neprirodnim namirnicama.
Srce koje slabi i troši se, nagli skokovi krvnog pritiska. Mi nismo potrošači – mi smo potrošeni. Čime? Neprirodnim, višestruko obrađenim namirnicama koje sadrže sastojke nalik hormonima sreće i izazivaju zavisnost. Da li ste znali da hljeb, škrob i tijesta, kao i glukoza i kvasac iz hljeba, utiču na serotonin – „hormon sreće“ – i da zbog toga ove namirnice imaju umirujući efekat koji vas vezuje za njih? Da svaki put kada ih pojedete, one prvo smiruju i opuštaju, a zatim naglo spuštaju energiju, zbog čega tijelo ponovo „traži“ serotonin – baš kao što zavisnik traži supstancu? Kratko objašnjenje koje izgleda nevezano, ali je zapravo veoma povezano: riječ „chocoholic“ ušla je u američki rječnik kao „tongue-in-cheek“ izraz, odnosno izraz koji se koristi polušaljivo.
Ali smisao je jasan – kad pojedete čokoladu, dobijete nagli skok energije i osjećaj ugode. Do sljedećeg pada energije. A onda – novi nagon. Počinjete da ne možete bez nje, pa jedete cijelu kutiju odjednom. I tu više nema šale. Poenta je: osobe koje pretjeruju s određenim namirnicama zapravo pokušavaju da regulišu svoje emocije. Ali to ne znaju. Misle samo da „vole“ tu hranu. I tako se dalje nastavlja – kolači, čokolade, ugljeni hidrati… sve ono što podiže serotonin. Do sljedećeg „pada“, do sljedećeg napada želje. Kakva je razlika između toga i želje alkoholičara koji nije u mogućnosti da pije? Sve što je mnogo reklamirano, šareno, sjajno upakovano, vrlo ukusno, a pri tom vrlo malo hranljivo – gotovo uvijek znači: „udaljeno od prirode – izaziva zavisnost“. Da li ste ikada vidjeli reklamu za zdravu, prirodnu, neprerađenu hranu? Estetika, ukus, globalna kuhinja, Amerika, Evropa… i polako, pretvaramo se u generaciju sa narušenim navikama, crvenim obrazima i viškom kilograma koji odavno prelazi granice zdravog.
