U svakom periodu postoji određena tema ka kojoj ljudi pokazuju sklonost. Naravno, ove pojmove određuju ljudske želje i potrebe. Koristim pojmove želje i potrebe zajedno jer, iako su zasebni i u sebi objektivni, mogu postati subjektivni za svaku osobu pojedinačno. Želje i potrebe predstavljaju motivatore ljudskih stavova i ponašanja. One usmjeravaju ljude u njihovom djelovanju. Uprkos tome što se ponekad čini da ove teme određuju društveni uticaji, one su zapravo povezane sa željama drugih u društvu, ali mnogo više izlaze iz unutrašnjeg psihičkog svijeta pojedinca.
Posljednjih deset godina svuda čujemo: držim dijetu, na dijeti sam, dijetalna hrana, dijetalni kolači, dijetalna pića, računanje kalorija… Ljudi su već umorni od svih tih proračuna, a istovremeno, sa buđenjem emocija u proljećnim mjesecima, u mislima se već vide u bikiniju tokom sedmicu-dvije ljetnog odmora. Ljudi nastoje da se što manje vide njihove kilograme, ili da bar tokom odmora izgledaju što manje gojazno. (Ovdje sam namjerno koristio riječ „kilo“, iako je pravi termin gojaznost – višak masnog tkiva.) Sa ovakvim načinom razmišljanja, ljudi pred ljeto hrle u centre za mršavljenje ili kupuju preparate za brzo skidanje kilograma. Koliki procenat onih koji sezonski žele da oslabe zapravo razumiju da je zdravo mršavljenje važno i da je obrazac jedenja zapravo oblik zavisnosti? Neću ovdje davati statističke podatke, ali nije pogrešno reći da je broj onih koji razumiju da ishrana i fizička aktivnost nisu sezonske pojave – veoma mali.
Ove sezonske inicijative potpuno su estetski motivisane i služe narcističkom ogledanju zasnovanom na željama drugih ili na želji da budemo poželjni drugima. U tim pokušajima ne postoji zdravstvena namjera. Zato ljudi godinama idu sezonski kod dijetetičara, skidaju pa vraćaju kilograme, i na kraju – ili odustanu ili cijeli život provedu na dijetama.
Držati dijetu cijelog života ili sezonski pokušavati da se smrša – naravno, to je takođe jedan stil života. Ali to nije stil života koji podrazumijeva pravilnu ishranu, održavanje izgubljenih kilograma, zdrav život, oporavak organizma i njegovo ponovno strukturiranje. U procesu mršavljenja mora se razumjeti da je organizam cjelina i da je potreban multidisciplinarni pristup koji sadrži biohemijske, psihološke i sociološke aspekte. Posmatrati organ i tijelo kao odvojene cjeline – dualistički – nije ništa drugo nego dozvoliti da jedan dio tijela napreduje, a drugi trpi razvojne probleme. Šta znači multidisciplinarni pristup u mršavljenju? Prvo, razumjeti da čovjek ne postoji nezavisno od drugih, odnosa sa drugima i, najvažnije, odnosa sa samim sobom. Zatim, poznavanje hormonske strukture organizma, biohemijskih karakteristika, kalorijskih vrijednosti hrane, kao i toga koliko se brzo koja hrana apsorbuje u tijelu, te kolika količina energije je potrebna da se ne pretvori u mast. Ovi procesi pokazuju da je gojaznost i poremećaj ishrane potrebno posmatrati kao oblik zavisnosti. Nekontrolisano i bez potrebe jesti — slično je alkoholizmu ili zavisnosti od cigareta. Kod ovakvih ljudi ponašanje u ishrani je isključivo u vezi sa psihičkim potrebama. Ono što izgleda kao želja — zapravo je unutrašnja emocionalna potreba. Usna je erogena zona. Reći „uživam u jelu“ najčešće znači — uživam u oralnom zadovoljstvu. Naravno, jedenje je fiziološka potreba u Maslovljevoj hijerarhiji — osnovna potreba. Ali ovdje govorimo o hrani koja nije potrebna tijelu, već duši. Ovo su dodatne namirnice koje služe za emocionalno zadovoljenje putem tijela. Do danas, svi smo bar jednom rekli: jedem iz nervoze, jedem iz tuge, iz ljutnje… Zar ovo nije dovoljno jak trag da je ishrana povezana sa psihičkim strukturama?
Stvari kojih nismo svjesni nastavljaju da se ponavljaju poput pokvarene ploče – iznova, iznova i na kraju se zaglave. Ako osoba ne razumije koje namirnice jede nekontrolisano, koliko kalorija unosi i kojoj svrsi to zapravo služi, može li uopšte promijeniti „pokvarenu ploču“? Zar ovakav obrazac – godinama dijeta, pa prekid, pa ponovni početak – ne uskraćuje čovjeku uživanje u drugim zadovoljstvima života? Zdravo mršavljenje ne znači ne jesti. Ne jesti može izazvati sasvim drugačije, čak opasne poremećaje — kao što je danas sve češća anoreksija nervoza. Svi znamo izreku „Manje je više“, ali kako je primijeniti? Ima li njenog praktičnog puta? Ili je sve ovo što čitate samo prazna priča autora? Ili možda samo rezultat savremenih trendova?
Kao neko ko godinama radi sa osobama koje imaju poremećaje ishrane, kao i sa zavisnicima od alkohola i psihoaktivnih supstanci, upoznao sam mnoge koji su uspjeli da ostanu „čisti“ godinama nakon što su ostavili alkohol ili čak heroin. I ne, ne upoređujem direktno odvikavanje od teških supstanci sa regulisanjem ishrane — jer zavisnost od alkohola i droga je mnogo teža. Ali i vi sami znate: kada krenete kod dijetetičara, prve sedmice kilograme zaista gubite. Dakle, moguće je. Pitanje je: možemo li to održati? Održavanje znači nastavak liječenja, pridržavanje preporuka ljekara ili drugih stručnjaka, i rad na tome da se proces nastavi. Kada uzmete lijek, idete na kontrolu. Ne prestajete da ga koristite sami od sebe. Ako imate hroničnu bolest, ponekad godinama ili cijeli život uzimate terapiju. Pa zašto je onda teško prihvatiti da je i mršavljenje — proces liječenja?
Možda baš zato mnogi odustanu. Jer mršavljenje „dugo traje“, pa se zato negira. Takav način razmišljanja samo vodi ka gubitku vremena i novca. Na kraju se ljudi umore, pa se aktiviraju odbrambeni mehanizmi: „Meni je ovako dobro“, „Ko hoće — neka gleda“, „Ja se sebi sviđam ovakav kakav sam“, „Za svakoga se nađe kupac“… I tako sve dok se ne pojavi novi „čudesni metod“: „Ovaj doktor skida 20 kg za mjesec“, „Došao stručnjak iz Kine — iglama topi masnoću“, „Postoji novi lijek — potpuno skida apetit“, „Kavitacija čini čuda“, „Postoji aparat koji sužava struk“ itd. Neki od ovih metoda jesu korisni i naučno zasnovani, a neki nisu — ali ključno pitanje ostaje: mogu li oni objasniti zašto jedete? Da li zaista mislite da iza svega postoji samo tuga, nervoza, ljutnja? Možda zaista ponekad „ispod vola stoji tele“. To nije sumnja — to je realizam. Zar nemate unutrašnji psihički život? Emocije? Misli? Da li smo mi bića koja se „popravljaju“ samo mašinama? Gdje je unutrašnja modifikacija? Gdje je razumijevanje emocija i načina na koji nas nagoni tjeraju da jedemo?
Šta se misli pod Nekontrolisanim Jedenjem?
Zašto je važno razumjeti zavisnost i zašto mislite da ste „samo uživali u jelu“, dok se ustvari radi o zavisničkom obrascu?
Kako se estetsko poimanje može uklopiti sa zdravljem?
Ako ne uklonite zavisnost od hrane i ne naučite kako da zaista uživate u hrani, svaki pokušaj tjelesne promjene ostaće samo estetska, a ne prirodna transformacija.
Liječenje zavisnosti je dug proces. Zavisnost je odnos u kojem nema „ja“ i „ti“, nego se stvara „mi“. Da li zaista mislite da ne možete živjeti ako ne jedete nekontrolisano? Početak terapije zavisnosti od hrane započinje isključivo — odlukom. Tuđe rečenice poput „smršaj“, „budi vitak“, „budi kao grana“ mogu vas natjerati da pokušate, ali vas neće zadržati na putu — jer ćete se na prvoj raskrsnici vratiti.
Početak je — odluka. Kada kažete: „Želim da razumijem zašto se gojim, zašto godinama zadržavam kilograme, zašto se krijem iza njih, zašto ih koristim kao barijeru u odnosima, koja je njihova psihička funkcija?“ — tada počinje terapija i tada počinje zdravi život.
Tokom godina rada u psihijatrijskoj bolnici, prva pitanja koja postavljam pacijentima koji dolaze zbog poremećaja ishrane, alkohola ili droga su: Zašto ste ovdje? Ko vas je doveo? Šta želite od mene? Šta očekujete od ove terapije? Odgovori koje daju već tada oblikuju tok njihovog liječenja. Neki dolaze kao „shopping window“ — samo da pogledaju. Neki dolaze jer ih supružnik tjera. Neki da „očiste krv“ od alkohola ili supstanci. Neki da se odmore (bolnica je bila veoma udobna). Ovi ljudi su godinama ostajali u kontaktu sa mnom u terapijskom procesu. I mnogi su govorili: „Volim alkohol, ne želim da prestanem, samo želim da smanjim.“ Alkohol, cigarete i droge se ne ostavljaju smanjivanjem. Ali jedenje — može. Jedenje se može kontrolisati. I težina se može pobijediti. Ali samo ako hoćete — ako odlučite. Neki pacijenti dolaze na seansu 20 kilometara daleko i dođu 10 minuta ranije. Neki žive 50 metara od bolnice — i zakasne. Zar to nije dokaz volje i posvećenosti?
Drugi važan faktor je — vrijeme. „Nemam vremena“, „Nemam novca“… Do određene mjere je to opravdano, ali ne u potpunosti. To nisu stvarne prepreke — to su izgovori koje sami sebi dajemo. Početak terapije treba shvatiti kao početak posla. Ako posao shvatate ozbiljno — ulažete u njega, i on vam vraća. Ako ne ulažete — nema rezultata. U terapiji nije važno dolaziti i odlaziti — važno je učestvovati. „Dolaziti i odlaziti“ znači stajati u mjestu. Važno je misliti, raditi, razumjeti, steći uvid. To je način da zaustavite „pokvarenu ploču“ i počnete stvarati novu — sa različitim bojama i ritmovima života.
U programu mršavljenja i održavanja težine neophodni su internista, dijetetičar i klinički psiholog. To je ozbiljan timski rad. Potrebno je procijeniti koliko energije trošite, kakva je vaša hormonska slika, koje su prisutne organske poteškoće i osjetljivosti. Zatim se primjenjuje plan ishrane koji daje dijetetičar — a paralelno se u psihoterapiji radi na razumijevanju razloga i emocionalnih mehanizama. Samo ovako — kao cjelina — moguće je postići uspjeh.
Kada se sve ovo sagleda, jasno je da je zdravo funkcionisanje organizma uslovljeno balansiranim djelovanjem tijela, psihe i socijalnih okolnosti. Nijedan sistem ne funkcioniše izdvojeno. Zato je razumijevanje sopstvenih emocionalnih stanja i njihovog uticaja na ponašanje ključni element svakog procesa liječenja. Jelo nije samo fiziološka potreba — ono je i emocionalni čin. I upravo u tome leži razlog zbog kojeg mnogi ljudi, čak i kada uspiju da smršaju, teško uspijevaju da tu težinu održe. Jer fizičko smanjenje kilograma ne znači da je riješen psihološki uzrok koji je gojaznost održavao.
Hrana često služi kao nesvjesni regulator emocija: tuga, anksioznost, dosada, stres, napetost, ljutnja — sve to može biti okidač za nekontrolisano jedenje. Ove emocionalne tenzije traže pražnjenje, a hrana postaje najbrži, najlakši i najdostupniji način da se unutrašnja nelagoda barem privremeno utiša. Problem je što ovaj „lijek” traje kratko, a cijena koju tijelo i psiha plaćaju dugoročno je veoma visoka. Zato bez razumijevanja emocionalne dinamike — nema trajnog rješenja.
Upravo zbog toga, u procesu liječenja gojaznosti i poremećaja ishrane, psihoterapija ima ključnu ulogu. U terapiji se traga za odgovorima: Zašto jedem kada nisam gladan? Šta zapravo pokušavam da nadomjestim hranom? Od čega se štitim? Zašto se krijem iza kilograma? Šta moja težina predstavlja u odnosima sa drugima? Odgovori na ova pitanja nisu jednostavni, ali su nužni ako želimo da promjena bude stvarna i održiva. Tjelesna promjena bez psihičkog rada je kao da mijenjamo fasadu kuće čiji temelji ostaju napukli.
Organizam funkcioniše kao jedinstvena cjelina. Ako zanemarimo psihičke faktore u procesu mršavljenja, rizikujemo povratak starim obrascima, jer korijen ponašanja ostaje netaknut. Zato se potpuni terapijski pristup uvijek zasniva na tri stuba: medicinskom, nutritivnom i psihološkom. Tek kada se sva tri uključe, osoba stiče mogućnost da postigne ne samo fizičku, već i emocionalnu ravnotežu.
Zaključno, put ka zdravlju ne počinje dijetom, već samosviješću. Ne počinje zabranama, već razumijevanjem. Ne počinje time šta jedemo, već zašto jedemo. Onog trenutka kada počnemo prepoznavati unutrašnje motive, emocionalne pokretače i nesvjesne obrasce ponašanja, otvara se mogućnost za stvarnu, duboku i trajnu promjenu — promjenu koja ne zavisi od volje drugih, već od našeg odnosa prema sebi.
Farkında olmadığınız şeyler ya da durumlar bozuk plak gibi çalmaya ve tekrarlamaya ve nihayetinde takılmaya devam eder.Bir insan yediği yiyeceklerinin kalorisiyle birlikte hangi yiyecekleri kontrolsüz tükettiğini ve bunların asıl hangi amaca hizmet ettiğini anlamadan bozuk plağı değiştirebilir mi? İşte bu durum yıllarca diyet yapmak- bozmak tekrar başlamak gibi aynı türküyü hayat boyunca tekrarlayıp diğer zevklerden mahrum bırakmaz mı? Sağlıklı kilo vermek yememek değildir. Yemek yememek durumu da çok ayrı anormal davranışlara neden olur yada var olan anormal davranışları tetikler. Son zamanlarda çok popüler olan anoreksiya nervoza gibi. ’Azı Karar Çoğu Zarar’ sözünü sadece bilip söylemek yerine uygulamanın nasıl bir yolu vardır? Ya da bir yolu var mıdır? Yoksa bu okuyacağınız yada okumakta olduğunuz yazı yazanın palavraları mı? Yoksa popüler, aktüel etkilenmelerin bir ürünü müdür? Alkol ve madde bağımlılıları, yeme bozukluklarıyla çalışan biri olarak alkol ve hatta eroini bırakıp yıllarca ‘temiz kalan’ insanları biliyorum. Eroini bırakmayı yada alkolü terk etmeyi yeme davranışlarını düzenlemeyle kıyaslamıyorum bile çünkü alkol ve madde bağımlılığı çok daha zordur. Nitekim sizlerde bunu biliyorsunuz. Diyetisyene diyete başlayıp ilk haftalar nasıl kilo verdiğinizi gördünüz. Tanıksınız demek ki olabilecek bir durumla karşı karşıyayız. Burada amaç koruyabiliyor muyuz?Korumak tedaviyi devam ettirmek ve tedavi içerisinde doktorun yada ilgili uzmanın verdiklerini uygulamak ve bunun üzerinde çalışmak korumaya yöneliktir. Bir ilacı aldığınızda doktora kontrole gidersiniz kendinizce ilacı bırakmazsınız yada kronik bir hastalığınız varsa uzun yıllar ve belki de ömür boyu o ilacı kullanır ve doktorunuzla randevularınızı sürdürürsünüz peki kilo vermeninde bir tedavi olduğunu neden düşünemeyiz? yada düşünmek istemeyi? Bir şeyin kronik olması yada kronik bir durum moral bozar insanı kötü etkiler çünkü kronik olan kontrol dışı olandır.
Ono čega niste svjesni, ponavlja se poput izgrebane ploče – ponovo i ponovo – dok se ne zaglavi na istom mjestu. Može li neko promijeniti tu ploču ako ne razumije koje namirnice nekontrolisano unosi i kojoj svrsi to zaista služi? Upravo zato ljudi godinama ulaze u dijete, boze ih, ponovo počinju – i tako cijeli život, dok ostaju uskraćeni za mnoge druge životne užitke. Zdravo mršavljenje ne znači ne jesti. Pretjerano uskraćivanje hrane dovodi do drugih patoloških ponašanja ili pojačava već postojeća – poput anorexia nervosa, koja je u posljednje vrijeme sve prisutnija. Svi znamo izreku „Manje je više“, ali kako je primijeniti? Ima li zaista načina, ili su sve ovo samo prazne priče autora? Ili je možda rezultat savremenih trendova i uticaja?
Kao neko ko godinama radi sa osobama koje se bore s poremećajima ishrane, alkoholizmom i zavisnošću od psihoaktivnih supstanci, upoznao sam ljude koji su uspjeli ostati „čisti“ godinama – čak i nakon heroina. Napustiti heroin ili alkohol ne može se porediti s regulisanjem ishrane, jer je zavisnost od supstanci daleko teža. Ipak, vi dobro znate da ste, kada ste započeli dijetu kod dijetetičara, već prve sedmice vidjeli rezultate. Bili ste svjedok da je napredak moguć. Pravo pitanje je: možemo li to održati?
Održavanje kilograma znači nastaviti tretman, pratiti uputstva ljekara i stručnjaka, primjenjivati ih i raditi na sebi. Kao što redovno idete na kontrole i ne prekidate terapiju kod hroničnih bolesti, zašto je teško prihvatiti da je i mršavljenje oblik liječenja? Zašto to ne želimo da čujemo? Vjerovatno zato što sve što je hronično uliva osjećaj gubitka kontrole, a gubitak kontrole čovjeka plaši.
İşte bu noktada belkide insanlar bu yüzden ara ara zaman zaman kilo vermeye giderler ve devam ettirmezler. Kilo vermenin uzun bir iş olduğunu inkar ederler.Bu düşünce zamansal ve maddi kayıptan başka bir şey değildir. Yalama olan bir durumun ardından insanlar pes eder ve ardından ‘ben halimden memnunum’, ‘Alan almış satan satmış’, ‘Ben kendimi böylede seviyorum’, ’bunun da alıcı çıkar gibi’ inkara yönelik mekanizmalar devreye girdiği zaman yani tren tünelden çıkana kadar her şeyin üzeri örtülür. Taki örtü kalkarak ve tekrar aynı serüven ‘bu doktor çok iyimiş bir ayda 20 kilo verdiriyormuş’ yada ‘akupunktur uzmanı varmış çinden gelmiş iğne ile kilo verdiriyomuş’,’bir ilaç çıkmış iştah kesiyormuş ve zayıflıyor muşsun ya da ‘kavitasyon cihazı gelmiş bölgesel zayıflama varmış’, ’cerrahi yöntemler işe yarıyormuş, bir alet varmış bel bölgesini inceltiyormuş’ vs. diyene kadar.. Tabi ki bu söylediklerinizin çok faydalı kimisi bilimsel teknikler, uygulayanlar hekimler vs. Peki neden yediğinizi açıklayabilir mi? Sadece sıkıntıdan, üzüntüden, öfkeden kızgınlıktan açıklamalarının ardında arkasında altında bir şeyler yok mu? Bazen öküzün altında gerçekten buzağının olabileceği mantığıyla hareket etmek insanı şüpheci değil tam tersine gerçekçi kılar. Yani sizin bir ruhsal yapınız duygulanımlarınız, düşüncelerinin yok mu? Bizler bir makinanın altına yatarak modifiye olacak varlıklar mıyız? Düşüncelerin modifikasyonu nerede kaldı? Duygulanımları tanıma anlama ve yeme dürtüsünün davranışlarımızı nasıl yönlerdirdiğini kavramak nerede?
Upravo zbog ovoga mnogi ljudi povremeno ulaze u procese mršavljenja, ali ih ne nastavljaju. Poricanjem uvjeravaju sebe da to nije dugotrajan proces. Ovakav način razmišljanja nije ništa drugo do gubitak vremena i novca. Nakon što pokušaji propadnu, razvijaju se odbrambeni mehanizmi: „Mem mi je dobro ovako“, „Ko hoće – nek kupi“, „Ja sebe volim ovakvu“, „Barem će se nekome ovakva svidjeti“. Sve dok se voz ne izvuče iz tunela, realnost gizlenir. A onda ponovo počne isti ciklus: „Ovaj doktor daje 20 kg za mjesec dana“, „Neki ekspert iz Kine iglama skida kilograme“, „Izašao lijek koji skroz ubija apetit“, „Novi aparat topi salo s bokova“ itd. Neki od ovih metoda jesu korisni, naučni, medicinski – ali da li objašnjavaju *zašto* yediš? Gerçek neden sadece üzgünlük, stres, öfke midir? Yoksa daha derinde saklı duygusal dinamikler var mı?
Da li stvarno mislimo da smo mašine koje se popravljaju tako što legnemo ispod aparata? A gdje je modifikacija misli? Gdje je prepoznavanje i razumevanje osjećaja? Gdje je osvještavanje impulsa koji nas tjera da jedemo kada zapravo doživljavamo emocionalnu potrebu?
Šta znači nekontrolisano jedenje?
Šta znači zavisnost i zašto ste zapravo zavisni od hrane pod izgovorom „uživam u jelu“?
Vaše estetsko shvatanje može biti usklađeno sa zdravljem.
Ali ako ne uspijete da uklonite zavisnost od hrane i naučite kako da stvarno uživate u hrani, tada će svaka fizička promjena ostati samo estetska i neće biti ni prirodna ni trajna.
Šta znači nekontrolisano jedenje?
Da biste razumjeli zavisnost, morate razumjeti zašto se krije iza izjave „volim da jedem, prija mi“. Estetika i zdravlje mogu postojati zajedno, ali sve dok ne razumijete sopstvenu zavisnost od hrane, estetski rezultati će ostati površni – i kratkotrajni.
Zavisnost od hrane zahtijeva dugotrajan tretman. Zavisnost ne podrazumijeva samo predmet, već odnos: da li vjerujete da bez nekontrolisanog jedenja ne možete funkcionisati? Proces ozdravljenja počinje odlukom. Ne zato što neko kaže „smršaj“, već onda kada sami sebi kažete:
„Zašto unosim ove kalorije? Zašto godinama nosim ovu težinu? Od čega me ovi kilogrami štite? Koja je njihova psihološka funkcija? Ovo želim da razumijem.“
I tada terapija počinje.
Kao kliničar, godinama sam u psihijatrijskoj bolnici svakom zavisniku – bilo od alkohola, droga ili hrane – postavljao četiri osnovna pitanja:
„Zašto si došao? Ko te je poslao? Da li dolaziš zbog sebe? Šta očekuješ od ovog procesa?“
Odgovor u tom trenutku već otkriva kako će terapija teći.
Postoje oni koji su tu radi „šoping izloga“, oni koje je muž ili žena natjerala, oni koji čekaju da prođe intoksikacija, i oni koji dolaze samo da se malo odmore. Ali postoji i mala grupa koja dođe kilometrima ranije i čeka ispred vrata – jer su odlučili. Isto tako postoje i oni koji kasne iako su 50 metara udaljeni. Razlika? Odluka. Volja.
Vrijeme — uz izgovore poput „nemam vremena“, „nemam para“ — određuje početak ili odustajanje. Ako je posao važan, ulaže se trud. Ako je terapija važna, ulaže se trud. Ako nema ulaganja, nema ni rezultata.
Program mršavljenja i održavanja kilograma je timski rad: internista + dijetetičar + klinički psiholog.
Poznavanje hormonske strukture organizma, razumijevanje biohemije, regulisanje fizičke aktivnosti, unos prave hrane u pravoj količini, razumijevanje emocionalnih uzroka u psihoterapiji — ako sve to ne funkcioniše zajedno, rezultat će uvijek ostati polovičan.
