Ako parovi ne budu nestrpljivi i ako u prve dvije godine budu spremni da se potrude oko rješavanja problema koji se mogu pojaviti, tada se te – naizgled najteže – prve dvije godine braka u kasnijim godinama mogu pamtiti kao izuzetno vesele i prijatne. Iako je bračni proces na neki način nastavak perioda zabavljanja, on ima drugačiju dinamiku. Prve dvije godine su prije svega period u kojem se doživljavaju razočaranja. Zbog podjele obaveza u braku, finansijskih poteškoća, razlika u shvatanju, nemogućnosti da osoba nađe vrijeme samo za sebe, seksualnog života koji više nije kao ranije (seks koji nije zadovoljavajući) i sličnih osnovnih razloga, parovi donose odluku o razvodu. Ono čega se najviše plaše jesu konflikti. I uz rečenice poput „dok je još vrijeme, treba se razići“, počinju da prevladavaju misli da će se isti problemi javljati i ubuduće, da se ništa neće popraviti i da treba otići prije nego što veza uznapreduje i ukorijeni se.
Drugi važan problem je to što jedan od supružnika još nije spreman da se odvoji od svoje porodice i, naravno, nije uspio da se oslobodi sopstvenih zavisnosti. Prve godine su period u kojem se postavljaju temelji braka. Dok se taj temelj postavlja i učvršćuje, neslaganja u mišljenjima, problemi prilagođavanja, život u braku i pod istim krovom s drugom osobom – u procesu u kojem se intima najviše dijeli i u kojem je prihvatanje prisustva „drugog“ prilično teško – predstavljaju izazovan period. Jedno od istraživanja o prve dvije godine braka sprovedeno je na približno 156 parova: 56 se razvelo, 32 para su nastavila brak nezadovoljno, dok je 68 parova u kasnijim godinama postiglo sreću i sklad. U ovom periodu ključno je imati snagu da se ne donese ishitrena odluka i da se odluka o razvodu može odložiti.
U anketi koju sam primjenjivao na parovima koje savjetujem, odgovori parova koji su se javili u prve dvije godine – kada se i javljaju bračni problemi – zapravo su ukazivali na to da se mogu zajedno zabavljati i da im je seksualni život zadovoljavajući. Međutim, kao najvažniji problemi prepoznati su finansijska pitanja i to što porodica jednog od supružnika previše učestvuje u braku. Zanimljivo je da su, iako nisu imali vidljive finansijske probleme, pravi uzrok „finansijskih problema“ zapravo bila neslaganja oko dijeljenja novca i kućnih troškova. Dakle, riječ je o problemu zajedničkog života. U suštini, pokazalo se da je to više pitanje uloga i saradnje, a ne samog novca. Još jedna negativnost je to što supružnici više ne vjeruju jedno drugom kao ranije. Ta „nevjerica“ je zapravo razočaranje nastalo sudarom bračnih očekivanja i snova sa stvarnošću. A to razočaranje je i njihova beznadežnost da se duboke potrebe iz prošlih iskustava neće moći zadovoljiti. Na svjesnom nivou, u periodu u kojem se mogu zajedno zabavljati, u kojem nema seksualnih problema i u kojem finansijski pritisak nije velik, vidi se da unutrašnji problemi usklađivanja ostavljaju snažan trag na brak i na očekivanja od braka u prve dvije godine. Najvažniji oslonac koji to može potvrditi jeste pitanje iz ankete: „živimo blizu svojih roditelja“. Upravo tu se pojavljuje razlog zašto duboke potrebe još nisu zadovoljene, zašto su te potrebe toliko važne i zašto se, zbog njihove važnosti, javlja želja da se i dalje bude blizu majke i oca. U kasnijim godinama braka, možda nakon 4. ili 5. godine, kada parovi steknu hrabrost da žive dalje od porodica, postaje vidljivo da su odlučili da jedno drugom budu oslonac u zadovoljavanju dubokih dječjih potreba. Da bi ovo bilo jasnije, navešću upečatljiv primjer:
Jedan par koji je došao na savjetovanje u periodu blizu druge godine braka imao je, prema sopstvenim riječima, probleme koji „ne vrijede ni koliko zrno smokve“, ali su se stalno svađali i nisu mogli da se obuzdaju. Seksualni odnos im je bio kvalitetan, nisu imali finansijskih poteškoća, mogli su se zabavljati, ali su ipak primijetili da se nekako „odguravaju“ i nakon žestokih rasprava odlučili su da potraže pomoć.
Nakon nekog vremena, rezultati su bili zanimljivi; gospođa N. je zapravo željela da sve radi sa mužem, da bude što bliže njemu i od toga nije odustajala, dok je gospodin C., iako to nije govorio direktno, nagovještavao da mu to smeta. Stan su iznajmili blizu porodice gospodina C. Gospođa N. je, međutim, bila izvan Istanbula, daleko od svoje porodice. Zbog toga je nastojala da bude što bliže mužu i nadala se da će preko njega zadovoljiti sve svoje duboke unutrašnje potrebe – i nije odustajala. Bliskost je doživljavala kao uvjerenje da sve treba da se radi zajedno kao par; previše se „lijepila“ za njega i zapravo mu davala ulogu roditelja. Gospodin C. je, s druge strane, djelovao kao osoba koja od ranije ne voli pretjeranu bliskost i dodir, kao neko ko je dugo živio u inostranstvu i razvio „izolovan“ obrazac. Ali je bilo i indikativno to što je želio da živi blizu svoje porodice. Nakon detaljnije analize postalo je jasno da se kod gospodina C. krije i „priljepljiva“ strana (iako spolja djeluje izolovano), ali da je ta njegova potreba za vezivanjem bila ometena od strane gospođe N. (od strane unutrašnjih potreba gospođe N.). A to što je gospođa N. bila toliko zaokupljena sopstvenim unutrašnjim potrebama zapravo je blokiralo potrebu gospodina C. – koji izgleda izolovano, a iznutra je „priljepljiv“ – da se veže i „prilijepi“.
U brakovima, naročito u prve dvije godine, u periodu kada supružnici misle da se „poznaju“, postoje nevidljive i teško izrecive, ali stvarne unutrašnje potrebe. Zbog uvjerenja i straha da te potrebe neće biti zadovoljene, ljudi donose ishitrene odluke poput „dok je još vrijeme, treba se razići“. Zapravo, to nije potpuni čin razilaženja, već misao o razvodu/bijegu. Razilaženje je unutrašnji/psihički proces, dok je razvod njegov zvanični, formalni postupak.
Na kraju, u prve dvije godine braka, umjesto neprijateljskih osjećanja, mnogo više dominiraju strah i zabrinutost, a ono što najviše motiviše odluke o razdvajanju jesu upravo ti strahovi.
Veza ima svoje dinamike i po svojoj prirodi je dinamična. Uspješna veza u tom dinamičnom procesu podrazumijeva i čuvanje živosti, ali i to da se u emocionalnim talasanjima – koja su prirodan rezultat dinamike – ne „utopi“: da se u svakom talasu sačuva smirenost i da se i u najjačem talasu ostane miran na površini.
Da bi se sačuvala smirenost, potrebno je da oba partnera, oba supružnika, budu voljni da jedno drugom budu emocionalni regulator (uravnoteživač).
U vezi;
- moći kontrolisati ljutnju,
- dati priliku da se supružnici bolje i dublje upoznaju,
- učiniti ljubav vidljivom,
- znati da se u prvim godinama braka mogu javiti borbe za moć i da cilj nije da se one nikada ne dogode, niti da se iz njih izađe kao poražen; već da se na kraju postigne kompromis.
Ne treba zaboraviti da je ponekad, za dobar brak i kvalitetnu i zdravu vezu, potrebno i „voditi borbu“. Smirenost ponekad dolazi kroz borbu. Odustati od borbe i pobjeći pokazuje koliko želite da investirate u vezu i koliko joj vrijednosti dajete!
